I tako jednom prije 17 godina Marija Vučković iz sinjskog zaseoka Vučkovići, uđe u garažu i prvi put u životu ispeče na vrelom ulju uštipke, ravno njih 88 komada. Zapakira ih onako tople, stavi ih na pladanj uz kuhane i pečene kukuruze, krene na sinjske ulice, i nakon nekoliko sati vrati se kući s praznom košarom. Upali se Mariji lampica i evo već sutra nje na ćoši kraj sinjske katedrale, oboružana do zuba s pokretnom pečenjarom. Svijet se propeo na zadnje noge, usprdecao se s nazadnim dobacivanjima, ismijavanjima, ruganjima. Išli su dotle da joj ubrzo i nadimak Mara uštipak dali.
Promisli tada Marija "mamicu vam vašu, da vam mamicu vašu, zapamtit ćete vi Maru uštipak i dan kada ste me tako u sprdnji nazvali". I bi tako. Danas se Sinj po tri simbola poznaje, Gospi, Alci i sinjskom uštipku Mare uštipak.
Stvorila je ona od njega brend, ispekla ga prva u uličnoj prodaji u cijeloj Hrvatskoj. Pridružila mu i pecipale i fritule. I pokrenula lanac onih koji kopiraju njenu ideju. Od uštipaka je postala poduzetnica, od njega sagradila i prvi sinjski penthouse u svojoj kući za odmor, uz njega i zatvoreni bazen s grijanom vodom za turizam od 365 dana. Dobila i titulu ambasadorice turizma.
- Kada sam s tih prvih 88 na pladnju iz garaže izašla, mater i pokojni ćaća su mi počeli vikat "stani, ne sramoti se, ne ajde vani, šta se glupiraš". Ali ja sam tvrdoglavi živac, kad nešto naumim i znam da je to to, nema stajanja, gonim svoje. I evo mene sutradan na ćoši kraj katedrale, usrid Sinja.
Donila sam sa sobom školsku klupu, plamenik šta nam služi kad bi doma klali prasad i onda topili mast, kaciolu od materinog vojničkog graha, sić od jupola ka kantu za mišanje smjese i roštijeru onu od ispod peke jer je bila najšira. Krenula ja peć, krenu odma i pusti zlobni komentari. To je taj naš mentalitet, čim nešto radiš, a nisi kopira dugoga onda si na pladnju za ruganje.
Počeli su mi govoriti, ‘a sramote peć uštipke, to nas je i potralo od kuće, pa kako možeš,...‘. I kako mi je ime Marija, dadu mi nadimak Mara, Mara uštipak. Ali neka, kako su mi ga dali, dobro su ga dali, sada me cila Dalmacija i šire po njemu poznaje. Fala im na tome – veli Marija, kasnije i prva pobjednica u natjecanju kvalitete sinjskih uštipaka.
Krenulo kao ludo
I malo pomalo krene to kao ludo, natjeravši je na verifikaciju svog uličnog biznisa. Puna dva mjeseca obilazila je ona gradske kancelarije kako bi joj dali dozvolu za cjelogodišnji rad. Dosađivala im je kao muha breculja, svako jutro uporno bi čekala činovnike, dok se netko nije sažalio i onima dolje naredio "dajte ženi neka radi, neka pokuša. Pa neće dva metra u sinjskom centru nekoga ubiti" - sjeća se kao da je jučer bilo.
- Krenem ja od jednog štanda, s vremenom nastanu dva, pa dođu i kućice, tri zaposlenika i ja četvrta, posao je bujao kao kvasac. Godine rada i rada, dan, noć. Slobodne dane imam samo za Božić, Uskrs i Novu godinu. Sve ostalo ja sam na nogama kraj štanda i u mom malom prostoru iza, svaki dan isti, svaki dan radni. Kad se pripremam za sajam u Benkovcu spavam samo sat vremena. Lani sam posli Alke i Velike Gospe pukla ko cvrčak od posla, Bože dragi koliko sam ih tada napekla. I prvi put da sam tada otišla na godišnji odmor, pet dana u komadu – veli.
Pitamo je što bi rekla za one što na kavama i po zidićima sjede plačući da posla nema, a mole Boga da ga ne nađu.
- Jučerašnjeg kruva da mi Bog prosti, da ga umaču u vodu, ja im ne bi dala. Ko mene pita kako je meni dok radim od jutra do sutra. Jer ako ja ne otvorim svoj dućan i štand, neće biti ni centa zarade, ni dinara kod kuće. Meni je dan kratak. Ali mi je taj rad donio i moj penthouse, kuću za odmor i bazen. Sve je to od temelja uštipaka počelo i stvoreno – veli.
Ambiciozna je, čvrsta, snažna kao kamen, u njoj buja alkarski obiteljski gen još od pradide alkara Nikole Jelinčića Beće. Samohrana je majka dvojice sinova, sama ih je uz pomoć svojih roditelja na pravi put izvela, obojica joj kada treba u poslu pomažu. Cijela je Dalmacija njena, nedjeljom je na splitskom Sajmu auta, jednom mjesečno na benkovačkom, svakodnevno na sinjskom štandu i radnji. Ljudi je prepoznaju, traže da se s njom slikaju. Misle kako se iza nadimka Mara uštipka krije neka bakica u brnjici, sa šudarom na glavi.
Ambasadorica turizma
A kada ono, zgodna žena, vitka, crne kose duge do malo iznad bedara, uvijek složene u urednu pundžu, našminkana, s finim nakitom, pomno obučena, dugih nalakiranih noktiju. Mare uštipak je dama, ali i poslovna žena. Nakon što je uvidjela da u Sinju fali turističkih kapaciteta, djedovinu je pretvorila u kuću za odmor. Na vrhu kuće u prvom sinjskom penthouseu krije se vidikovac i jacuzzi za goste. Njena Didovina kako je obnovljenu kuću nazvala uskoro starta s radom. Zašto Didovina?
- Svaka kuća za odmor uvijek ima istu stvar, krevet za leć, zahod, tuš, pećnicu, TV. A ja sam želila više, želim ponuditi emociju, sinjsku alkarsku tradiciju i kuću koja će turizam imati 365 dana u godini. Zato je puna detalja krajine, dične junačke prošlosti. Tu su slike alkara koje su nacrtale moja sestra Nina Lovrić i umjetnica Vesna Bader.
Razne stare stvari koje sam skupljala, obnavljala, alkarsko koplje koje mi je darovao alkar slavodobitnik, puška kremenjača, skulpture, imitacija topa, stari plug, vretena, pegle, detalji, stare šivaće mašine... Napravila sam za goste i privatno parkiralište i zatvoreni bazen, uz njega je i konobica za fešte uz kamin i sjenicu. Stakla bazena ću iznutra zalijepiti slikama i detaljima povijesti ovoga kraja. Dok se kupaju, uživat će i po liti i po zimi u našoj baštini – veli.
Zbog aplikacije povijesnih detalja ideja joj je prepoznata kao posebna turistička ponuda. Zato je i dobila titulu ambasadorice turizma. Ulaskom u turističke vode poželjela je naučiti nešto više, zato redovno odlazi na sajmove, konferencije, kongrese, uči, usvaja nova znanja.
Pokazuje kako se sve može, i biti samohrana majka i voziti kombi, i preko svojih ženskih ruku donijeti sav, ali sav, kompletni građevinski materijal potreban za gradnju njenih nekretnina. 20 kila je smršavila u godini dana na baušteli dok je kuću i bazen građom opskrbljivala, i radnike na gradilištu nadgledala.
Vrela alkarska krv
I ops, evo opet zlobnika na djelu, nikada ne staju, to ljubomorno i dalje brboće. Priča nam kako ju je netom prije kretanja u akciju bazen, tu pred kafićom kraj kuće zaustavila skupina lokalaca. Sjede oni, sunčaju se ko stari mačci, piju, zahebavaju u dokolici. Evo i Mare u kombiju punom građevine.
- Alo Mare, stani, a šta ćeš sada kada si penthouse napravila, šta se opet novo spremaš, di ćeš sad - provociraju oni, a Mare se muški nalakti na prozor kombija.
- Sad ću u Beograd, na operaciju promjene spola - veli ona.
- Zašto ćeš minjat spol – pitaju oni.
- Da postanem muško i hebem vam mater – zašute u sekund.
I produži na svoje gradilište. Usput, ima vremena i za poljoprivredu, radi i vino s etiketom Didovine. U pripremi su i darovi za goste. Bit će to zobnica u kojoj će staviti bocu svog vina, mali drveni pršut s posvetom, sliku Gospe sinjske, i svoju poeziju. O da, ona piše i poeziju, jedna knjiga "Sinjske ruke ljubavi" je već izdana, prošla je niz predstavljanja, ima već u pripremi i zbirku za djecu. Jeli ova žena uopće spava?
- Nađe se vrimena. Jako volim pisati poeziju, to su ti neki trenuci koji se u meni u hodu rode, stavim ih na papir, ljudi ih jako vole. A onda opet iz mene izađe ona vrela alkarska krv, geni starih sinjskih alkara, i opet krenem žustro naprid. Nema kod mene glume i mrzim laž. Imam prijatelje za prste jedne ruke, druga je prazna. To me možda i čini žalosnom, ali ljudi su takvi, zavidni i vole iskorištavati.
Prva sam digla i cijenu uštipka na deset kuna. Prva ga obukla u papirnatu haljinicu sa svojom pjesmom na poleđini. I ne smeta mi nitko tko je nakon mene krenuo s istom rađom. Koliko nas je god, za sve posla ima. Ali isto je lani, prijatelji su brojili, za Alku pred mojim štandom 78 ljudi čekalo u redu. Niti jedan se uštipak, a peče ih se 18 istovremeno, oladio na pladnju nije. A šta da vam kažem, sve ovo je nastalo od brašna, vode, mlika, jaja, soli, ulja i mnogo mnogo ljubavi. Sve ovo je moj uštipak napravio – veli kraljica dalmatinskog uštipka.