Nevjerne Tome otoka Brača te 2013. godine prognozirali su kako poduzetničke priča Kate i Krune Cukrova o otvaranju Muzeja uja u malom bračkom mistu Škrip, neće donijeti velikog kruva. Jer naš turizam tada nije bio nešto preveć originalan, bazirao se mahom na redu mora, sunca, plaže, malo standardne ribice i veće količine bečkih šnicela, miješanog mesa, pomfrija i ćevapa. Ljudi su se krstili i smijali u isto vrijeme kada su čuli kako Kruno, po majci Škriki, hoće reći fetivoj iz Škripa, sa suprugom Katom, Supetrankom, vrsnom kuharicom koja je radila u hotelskom poduzeću, misli otvoriti OPG i još na brdu Brača napraviti muzej u kući u kojom mu je pranono uljaru imao.
Ma da je restoran, konoba, da je fast food, pizzerija nego Muzej i to uja. Dumali su što je to zagrebačkog momka, svojedobno suvlasnika popularnog jarunskog kluba dovelo na škoj. S namjerom da tu i zazimi.
-Ko zna zašto je doša, možda biži od Haaga, biće se zato oće sakrit na otok – redali su se komentari domaćeg svita.
Tri su jaka aduta presudila u Kruninom preseljenju na otok. Prvo, dočim je u supetarskom kafiću ugledao Katu za susjednim stolom zaljubio se u tren preko ušiju. I prijatelju odmah rekao kako gleda u svoju buduću ženu. Drugo, možeš ti živjeti na kraju svita, ali onaj brački gen samo čeka da zaigra i vrati te doma.
I treće, Kruno je na Braču uvijek i ćutio da je doma, na svome, na didovini. Kako se već dobro zaželio i mira na duže staze, odluka je pala. Da skratimo, Katu je glasno zaprosio na dan kada je predsjednik Čilea bio u bračkom posjetu, cijela je supetarska kala slušala kada je od njenih tražio ruku. Oženili su se, postali su roditelji tri prekrasne djevojčice. 20 godina od preseljenja na Brač, deset od utemeljenja Muzeja uja imaju jednu od najoriginalnijih bračkih turističkih priča. Pionirsku na otoku i šire.
Kate i Kruno i njihov Muzej uja već nekoliko godina su nezaobilazna štacija svakog bračkog turista koji od ljetovanje očekuje više od izležavanja. I za ovu su sezonu puni kao šipak, Muzej uja obara rekorde, bookirani su već mjesecima unaprijed. Ali početak, onih prvih nekoliko godina nije bio lak.
-Moja majka inače podrijetlom Škrika koja je tada živjela u Zagrebu, na odluku o preseljenju je guste suze ronila. Mučila se pitanjima di ću živit, od čega ću živit, šta ću jest, radit, kako ću prehranit obitelj, zašto mislim otvorit OPG, zašto iden na motiku, a ne tribam.
Zašto moj dobar život u metropoli minjam za škoj, otok, za nešto nesigurno. Unutra sam osjećao da je Brač ono gdje trebam biti, na svojoj didovini. U Škripu di je moj nono Krstulović, materin otac, imao makinju za maslinu i s njom hranio desetero djece. Da mi je tko pričao dok sam bio suvlasnik kluba kako da će mi se to sve dogoditi u životu, ne bih vjerovao - kaže Kruno.
Deset godina od otvaranja sjedimo u kamenoj rustikalnoj kući muzeju kojoj je Kruno donio i novu uljaru. Sve oko nas puno je svijeta, upijaju rustiku, slušaju priču o bračkoj maslini, gledaju očima povijest, Škripa i Bračana, dotiču je rukama, mirišu plodove prirode, uživaju u okusu njihovog ulja, Katinim nagradama ovjenčanim namazima, paštetama od maslina, delikatesama od bračkog humusa ilitiga slanutka, marmeladama od smokava i naranača. Sve su to njihove ruke nabavile, očistile, konzervirale, spremile za goste. Duga je škojska zima.
Početak je bio težak i bilo me strah, je. Ali virovala sam u mog Krunu i njegovu viziju. Ovo smo odabrali i moramo izdržat. Prvih godina smo se migoljili, borili, trajalo je to dok se priča nije zakotrljala. Puno smo se putem naradili. Kada je posao krenu naprosto smo shvatili kako mi više nema smisla raditi u hotelskom restoranu kada nam i ovdje treba kuharica. I tako sam dala otkaz i prešla u obiteljski posao.
Nije lako, radi se puno, radi se i preko zime kada gostiju nema. Te 2013-e kada smo krenuli ljudi su nam se smijali, govorili da ćemo propast. Jer turizam tada ni bi ovakav kakav je danas. Puno se toga prominilo u ovih deset godina. Mi smo tada bili pioniri nečeg novog. I uspili smo -kaže Kate.
Priča Muzeja uja se bazira na originalnom turističkom projektu koji gostima prenosi povijest Brača i njegovog težaka. Govori o maslini, ulju koje je teklo u ovoj uljari, zlatnoj tekućini što i danas puni bočice. Obitelj Cukrov ima veliki maslinik iz koje dobiva ekstra djevičansko ulje. Pitaj Boga koliko su nagrada za za njega dobili.
-Neki su sumnjali u naš projekt, ali ne i ja. Znao sam da će uspjeti jer je bio poseban, inovativan, prvi. Ne mogu svi živjeti samo od turizma, ne može se samo živjeti i od motike. I onda smo se mi dosjetili uvesti turizam, tradiciju, kulturu, zemlju, mediteransku prehranu, i spizu naših starih. S preseljenjem sam prvo mislio kako ću se baviti proizvodnjom sira. Onda sam kupio brod za prijevoz turista.
Mislio sam u ovoj svojoj didovini napraviti i apartmane, ali sam odmah i shvatio kako ona može biti i puno bolja priča. Prodali smo brod i krenuli u izgradnju Muzeja uja na obnovljenoj starini mojih predaka, kupio sam i novu uljaru. S vremenom smo uredili 300 maslina, oformili OPG, u Muzeju imamo kušaonicu našeg ekstra djevičanskog ulja koje je osvojilo sve nagrade na kojima se pojavilo. Svaku stečenu kunu opet ulažemo u proizvodnju. Kao nonotova preša guramo priču naprijed. Sretan sam čovjek, puno sam od života dobio – veli Kruno.
Njihov je Muzej uja ušao i pod nadležnost Ministarstva kulture. S vremenom je objekt sa starom uljarom dobio status zaštite, ušao i u ‘Culinary heritage‘ mrežu postavši i nositelj oznake Kulinarska baština. S obzirom da je Kate kuharica došla je i nova ekstenzija, njihova gastronomska ponuda se profilirala na temeljima hvaljene mediteranske prehrane koju nude u degustacijskom kutku na katu Muzeja.
-1963.godine uljara, danas Muzej uja, prestaje s radom. Moji nono i nona Kruno i Mandica Krstulović su kapitulirali pred pojavom novih tehnologija. Mojim dolaskom na škoj ona je opet oživila kroz obnovu i otvaranje Muzeja koji postaje povijesno-kulturna znamenitost maslinarstva otoka Brača. Imao sam viziju koja je prvenstveno poštovala tradiciju. Vratio sam se u svoj dom, na ono moje bračko u meni.
Naradili smo se pošteno ovih deset godina. I nešto smo lipo stvorili, jednu dobru priču. Kada se sjetim da sam od kluba u Zagrebu u misec dana zarađiva koliko ovde u godinu. Mislite da me briga? Nimalo. Ovo ovde čovika čini sretnim. Tajna našeg uspjeha? Jednostavna je, ljudi žele autentičnost, domaće i doživljaj. Samo jedan običan pravi život – veli Kruno Cukrov.