Danas možemo što hoćemo i kad hoćemo. Jučer nismo mogli. Televizori su bili kabaste kutije, isprva drvene, a potom plastične, iz kojih su sadržaji curili voljom programskih urednika na Televiziji Zagreb. A ta se volja strogo pridržavala čeličnoga protokola.
Dobro se znalo što se u koje sate može pustiti.
Jutrima i ranim poslijepodnevima gledao je, tko je baš morao, obrazovni program, edukativne, dakle, pretežno dosadne dokumentarce, emisije o klasičnoj glazbi, prijenose natjecanja u nekom od malih sportova i slične poslastice.
Tek kad bi pao mrak, pretplatnik se mogao nadati kakvoj-takvoj zabavi, dakle, nekoj pristojnoj televizijskoj seriji ili cjelovečernjem igranom filmu.
Sličnog hodograma pridržavala su se i kina. Prva predstava nikad nije počinjala prije 16 sati, što je...