Siromaštvo i beskućništvo ne bi trebalo biti sramota; no, taj je križ nekome teško nositi javno. I nije mu za zamjeriti što inzistira na anonimnosti, kao Splićanka iz naše priče.
Ona je korisnica prenoćišta (odnedavno i poludnevnog boravka) pri udruzi MoST u Gundulićevoj ulici u Splitu. Mi imamo njezine pune podatke, ali u ovom tekstu ćemo je nazvati Ana. U šezdesetim je godinama, i za svoju situaciju ne krivi nikoga - pa čak ni sebe. Jer, od samookrivljivanja "nema kruva". Ipak, pošteno veli da smo svi za svoje pogreške nekako skloni okriviti druge: roditelje, bivšeg bračnog partnera, nezahvalnu djecu, teško djetinjstvo, rat ili zločestog šefa. No, ponekad jednostavno mi sami donosimo loše odluke; dogodi se. I kad se dogodi, moramo živjeti s tim. Kao ona.
A imala je...