StoryEditor
Život15 GODINA SPLITSKOG CENTRA ZA AUTIZAM

Gabrijela: Lijepo je napraviti prijelaz za bježanje od opasnih bića

Piše PSD.
23. travnja 2012. - 21:35
Autizam je biološki poremećaj mozga koji oštećuje komunikaciju i društvene vještine. Autisti se opisuju kao osobe “u svom svijetu”. Jedna o teorija koja objašnjava autizam jest “teorija misli”, koja podrazumijeva poremećaj sposobnosti procjene misli drugih ljudi. Neka djeca postupno nauče govoriti i mogu pokazati iznimnu darovitost za matematiku ili umjetnost. Oko 30 posto autistične djece dobije epilepsiju...

Rečenice su to koje odgovaraju na mnogo pitanja “Što je autizam?”, koji ljudi poput nas – koji nikad nisu posjetili splitski Centar za autizam u Rendićevoj, gdje se posljednjih 15 godina 32 djelatnika brine za 46 djece autista – ponekad shvaćaju kao romantičnu mentalnu bolest. Kao u filmu “Kišni čovjek”, u kojem lik autista pamti, računa, razmišlja kao biće s drugog svijeta. Autisti, uvijek ovisno o stupnju funkcionalnosti, mogu umnogome živjeti kao svi ostali ljudi, samo pretjerano obuzeti mirisom latica u cvatu ili intenzivnim iskustvom sunca koje prodire kroz krošnju. Ipak, nije uvijek tako, roditelji u Hrvatskoj imaju ozbiljnih nevolja, posebno jer izostaje primjerena državna skrb za djecu čije ponašanje nije tako simpatično.

Novinar Slobodne Dalmacije u razgovoru s likovnom terapeutkinjom Danijelom Car
U uredu predstojnika Centra Alena Politea čekao nas je Željko, čija 18-godišnja kći boluje od autizma. Djevojka pokazuje visok stupanj agresije i takav slučaj nikad, tvrdi, neće doći u javnost.

Anđeli, u svakom slučaju

– Da se razumijemo, djeca autisti su anđeli u svakom slučaju. No, najčešće se u medijima i na filmovima predstavlja visokofunkcionalni autizam, što je ljudima zanimljivo. Nikada druga strana. Zato sam, u ime roditelja koji imaju sličan problem, odlučio govoriti o svojoj kćeri. Ona je agresivna i autoagresivna, odbija bilo kakvu komunikaciju. Samo želi biti sama u sobi, izađe kako bi nešto pojela, udara nas i sebe nevjerojatnom snagom, nikad ne znate kad će je nešto iritirati. Leži na krevetu, tuče nogom u ormar, grize šake. Susjed iznad nas je liječnik, trebao bi razumjeti. Ali ne, kad ona počne udarati, dok je smirujem, on odozgo mlati čekićem! Zbog toga moja obitelj živi izolirano, naše drugo dvoje djece ne dovode svoje prijatelje u stan. Do njezine 12. godine još je nekako i funkcioniralo, mogli smo je obuzdati – kazuje Željko i objašnjava:

Štićenik Centra Ivan Žižić sa svojim autoportretom
− Ako u trgovačkom centru poželi keks, mora ga dobiti isti čas, bez čekanja na blagajni, inače će sve porazbijati. Navodi kako se agresivni autisti mogu smiriti uz dosta tableta, no on je ne želi kljukati, što se u nekoliko navrata dogodio kad ju je pokušao ostaviti na skrb u raznim institucijama. – Smiri je šetnja, tipično za autističnu osobu, uvijek želi ići istim putem i ne smijemo nikoga sresti. Stoga biramo samotna mjesta koja dobro poznaje. Mirna je i dok se vozi u automobilu, no nikad ne znam kad će me potegnuti šakom ako joj se ne svidi put kojim idemo. Ima nevjerojatnu snagu, te prizore kad počne razbijati i kad je obuzdavam, kad se po pola sata hrvemo, ne biste željeli doživjeti. Meštri se čude kad dođu popraviti izbijene štokove... A kad se izmori, ljubi me i grli – navodi otac i objašnjava da je kćerkin autizam posljedica greške pri porodu, kad je ostala bez zraka.

– Ja se borim sam i borit ću se dok god budem imao snage, ali kad ostarim, što će biti?! Zato sam želio da u javnost dospije poruka o potpunoj nebrizi državnog sustava za ovakve slučajeve, kojih ima i desetak posto u ukupnoj populaciji autista. Četiri sam godine čekao da dobijem status roditelja njegovatelja, iako je mala stopostotni invalid, nema ustanove koja bi se višednevno brinula o takvim osobama, one nisu za psihijatriju, na kojoj će ih 24 sata držati uspavane. Ali kad treba graditi arene i dvorane, nađu se stotine milijuna kuna. Da ne govorimo o usklađivanju sa standardima EU-a, to je našim državnim birokratima potpuno nepoznato. Kažem, jak sam i izdržat ću, ali moja obitelj živi život bez života – zaključuje roditelj čija je priča na prvom koraku u Centru promijenila naš dotad benevolentan stav o autizmu.

Alen Politeo s jednim od štićenika Centra
Nakon Željkova monologa ostali smo šuteći s predstojnikom Politeom, kineziologom po struci, koji šest godina radi u Centru.

– Čuli ste i drugu stranu autizma. Zaista su ogromne razlike u stupnju funkcionalnosti, od ovakvog pa do osoba koje se mogu u priličnoj mjeri brinuti o sebi, jesti, čitati, pisati, računati, služiti se kompjutorom, čak slagati stihove i prozu. Ako autističnom djetetu dadete 10 kuna da kupi novine, ono će ih doista uzeti i platiti, ali neće se sjetiti da mora dobiti ostatak novca. Mogu se i zaposliti u jednostavnijim zanimanjima: radeći na fotokopirnim aparatima, u pakiranju, lijepljenju. Velika većina nije agresivna, ali imaju granicu do koje se može ići. Raditi s autistima zaista ili možeš ili ne možeš; dosta defektologa kojima je to struka nije moglo dugo izdržati – kaže Politeo, napominjući da u Centar svake godine pristiže novo troje autistične djece. Ovdje su, uz pomoć državnih institucija, organizirane likovna, glazbena, kineziološka terapija, a štićenici najčešće treniraju jahanje i plivanje.

U sobi likovne terapeutkinje Danijele Cikatić-Javorčić upoznali smo dvoje mladih umjetnika: Gabrijelu Jonjić (16) i Ivana Žižića (23), kojemu se nije svidjelo što su ga prekinuli u drugim aktivnostima:

– Stalno mi spominju organizaciju! Ne volim da me tjeraju!
– U pravu si, ni ja, moj Ivane – prihvaćam priču, izgleda da mu se svidjela.

Gabrijela Jonjić i Ivan Žižić
Uzeo je papir i počeo crtati, pa se posvećujemo najprije mladoj dami čija knjiga-slikovnica ne može čovjeka ostaviti nezainteresiranim. Tekstove i ilustracije Gabrijela je rasporedila u četiri poglavlja: “Zabrane u Hrvatskoj”, što je i naslov knjige, “Pakao”, “Trudnoća”, “Dozvole u Hrvatskoj”.

– Crtanje i pisanje za Gabrijelu su sredstva unutarnjeg i vanjskog dijaloga, suočavanja s vanjskim strahovima i snažnim emocijama koje pokušava umiriti, razumjeti i prilagoditi. Zahvaljujući sposobnosti projiciranja unutarnjih konflikata u riječi i slike, Gabina zaokupljenost unutarnjim svijetom uvelike je olakšana – tumači nam terapeutkinja Daniela.

Zabrane, Pakao i Trudnoća

Za Gabrijelu su zabrane u Hrvatskoj, prepisujemo: “Reći spavat ćeš u dvorištu”; “Poluditi kad si dobre volje”; “Kad se glazbi nešto desi s početkom”; “Kad se čuje ‘Gas, gas’”; “Nositi naočale kad dobro vidiš”; “Gledati je li ti to drobina ili drobčić”..., a potom slijede ilustracije povezane s pojmovima.

“Pakao” je ciklus imaginarnih prikaza zagrobnog svijeta u kojima se Gabi suočava sa strahovima vezanima uz smrt popraćenima duhovitim primjedbama: velika djevojčica proždrat će zombija, a važne uloge igraju i Winxice.

“Trudnoća” je posvećena blaženom stanju poznate pjevačice (ne piše koje, ali...), a neki od naslova slika su: “Trudnoća vata pjevačicu”, “Pjevačica se brani do trudnoće”, “Pjevačice ne bi voljele da im se to desi”.

Gabrijela Jonjić
“Dozvole” su ono što Gabi voli, na primjer: “Imati materijal za rečenicu”; “Napraviti prijelaz za bježanje od opasnih bića”; “Kupovati cipele za svaka godišnja doba”; “Biti uzgajivač tekstova za pjesme, priče i igrokaze”; “Imati prijatelje uz koje te nije strah”; “Imati pojas za mršavljenje”; “Slušati zvukove u youtubeu”... Priznajte, svi to želimo, tako je, Gabi!

– Dozvole su ono što je lijepo, ono što bih voljela.
– Zašto ima puno više “Zabrana”?
– Jer se u stvarnosti i mašti događaju ružne stvari, što je očito ako ima viška zvukova – objasnila nam je Gabrijela.

Ivan Žižić crta
Za to vrijeme Ivan je nacrtao nogometaše na pijesku Bačvica. I to kako! Savršeno vlada perspektivom i proporcijama, prati odnose planova baš kako ih prikazuje objektiv fotografa Ante Verzottija po čijoj monografiji crta.

Prije dvije godine objavljena mu je knjiga ilustracija “Dobar dan, crtam” u kojoj je opisao svoj dan, a mapu koju nam pokazuje Daniela čine perfektno i minuciozno orisani prizori splitske svakodnevice: Peškarije, Rive, Bačvica, Vidilice, Geta, Plinarske, Marmontove, piciginaša, šahista, ulice pune ljudi i života.

Jedan od Ivanovih ctreža
Ivan voli red. Njegove su najčešće riječi: dobar dan, oprosti, nisam htio, ne ljuti se, nisam ljut, ne samo kao naučene fraze, nego rezultat potrebe za idealnim i uglađenim odnosima, ističe terapeutkinja.

Misa u svetoga Špira

– Volim šetati po gradu, Riva mi je najdraža, ima puno ljudi, najbolje je na Svetoga Duju. Volim i Marjan, kupanje u moru i bazenu. Volim igrati igrice i slušati cedeiće na radiju. Najdraži pjevač mi je Robert Mareković i “Fantomi”. Volim Shreka i akcijske filmove, najdraža mi je zelena boja – predstavio nam se Ivan, koji obožava i stripove na koje podsjećaju njegovi crteži, najviše Spidermana, Marvela, Alana Forda, Zagora i Mikija Mausa.

Gabrijela i on složni su u tome tko je najbolji frend u Centru – Jere Runjić! Jer puno voli pričati. Morali smo upoznati 20-godišnjeg Jeru.

alen Politeo i Jere Runjić
– Ja san iz Splita, ne iz Zagreba. Znaš šta mi je najdraže? Janjetina, rižot na bile kozice, dva pjata. Nema šta neću popit i pojist.
– Pa nisi debel?
– Hvala. Dragi su mi pečeno i kumpiri, fritule, šoltansko zelje. Iz Rogača. Kad ćeš, Alene, ispeć janjca?
– Drugi put.
– Ma oćeš... Sad ćeš mi opet reć koliko mogu pričat o spizi – smije se Jere i mi s njim.

Guštamo ćakulat na lipe teme; ka pravi Dalmatinci možemo o spizi drvit dvi ure.

– Iden na misu u svetoga Špira, znaš li ga? – nastavlja Jere.
– Fra Špira u Svetoga Frane? I ja!
– Nisan te nikad vidija.
– Ni ja tebe, al odsad se obavezno javljamo.
– Važi.

Marija Cvitanović
Napuštamo mjesto neobičnih slika, priča i misli. Ne bismo ga trebali zaboraviti. Na izlazu Alen nas upoznaje s tetom Marijom Cvitanović, spremačicom koja uskoro ide u penziju, a od prvog dana radi u Centru.

– Divna su djeca, svi su dragi i lijepi. Znate, roditeljima nije lako, sto puta su mi suze krenule. I terapeuti se znaju slomit. A onda su nas ovi mali tješili.

DAMIR ŠARAC, SNIMIO: TOM DUBRAVEC / CROPIX

#AUTIZAM#AUTISTI

Izdvojeno

31. svibanj 2020 08:29