Kad je netko “fetivi” ili, kako još to Splićani lijepo vele “mandrilo”, onda, jasno, nema svoje selo niti otok. Baš zato je taj “pravi”, Splićanin od kolina, još više vezan za Split. I baš zato nam je jedan od takvih, povjesničar umjetnosti Andro Krstulović Opara, inače ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, ispričao jednu od najljepših splitskih priča. Ta je, dakako, započela u djetinjim danima, kad je mali Andro prvi put (nakon rođenja u Starom rodilištu) zaplakao u bakinoj, to jest obiteljskoj kući u Glagoljaškoj ulici na Manušu, ispod Tvrđave Gripe.
– Rodija san se 22. petoga 1967. godine, dakle dan prije nego šta je Hajduk prvi put osvojia Kup. Lipo san živija na Manušu, a ka dite san najviše volija navrh skala gledat Realku i gimnazijalke u crnim kutam...
– Rodija san se 22. petoga 1967. godine, dakle dan prije nego šta je Hajduk prvi put osvojia Kup. Lipo san živija na Manušu, a ka dite san najviše volija navrh skala gledat Realku i gimnazijalke u crnim kutam...
