Gledatelji HTV-a sinoć su u jako zapaženom serijalu "Zauvijek autor" imali priliku vidjeti zanimljiv prikaz bogatog stvaralačkog rada Zrinka Tutića.
Serijal cjelovečernjih dokumentaraca u produkciji Hrvatskog društva skladatelja, Cantusa i Hrvatske radiotelevizije, a po scenariju i u režiji Tonija Volarića, privukao je veliku pažnju gledatelja, pa prenosimo brojne zanimljivosti koje je sam Tutić, kao i brojni koji su kroz karijere surađivali s njim, pred kamerama ispričali o banjalučkom kantautoru.
"Što bi pokojni Arsen reko: Ja sam kronični Banjalučanin, znate. Moje je djetinjstvo prošlo u glazbi i u sportu. Moj otac se dobro koristio gitarom, valjda je primijetio na meni da sam ja malo drugačije dijete i onda me je otjerao u muzičku školu. Dakle glazba je bila dio moje obitelji. Moja pokojna mama je jako lijepo pjevala i generalno je to kod nas bilo u kući.
Moj otac je bio osam godina predsjednik Rukometnog kluba Borac. Generalno je imao politiku da nas skloni s ceste dok oni rade. Ideš u muzičku, vraćaš se, čeka te klavir. Čeka te trening iz rukometa. Ti si mrtav u osam sati navečer. Trenirao sam do negdje 14. godine. I plivanje i košarku i rukomet.“
Ksenija Erker se prisjetila njihovog upoznavanja:
"On je došao iz Banja Luke na studij u Zagreb i doveo svoj bend ‘Rock selekciju‘, ja sam tada bila jedan od poznatih pratećih vokala i angažirao me da za njihovu singlicu snimam prateće. Odmah smo se nekako prepoznali.“
Poznati estradni menadžer Vladimir Mihaljek Miha se prisjetio:
"Organizirao sam Boom festival u Ljubljani ‘74. i pozvao sam ga. On je došao sa ‘Selekcijom‘. Znači da je već onda on predstavljao nešto, to je bio jugoslavenski festival na kojemu je svirao samo onaj koji je bio dobar. To je bilo ‘74., sad kad izračunaš koliko je to godina suradnje...".
Jedna od najboljih izjava u emisiji bila je svakako ona u kojoj je uspješni skladatelj i tekstopisac ustvrdio: "Ja sam želio postati Zrinko Tutić!".
Pa pojasnio:
"To je bio moj motiv. Prestankom rada mog benda, a prestali smo svirati jer se jedan razbolio, pjevačica otišla studirati u Beograd, ovaj je otišao studirati u Sarajevo... Bio sam ambiciozan, želio sam samo to, ali kako s bendom nije dalje funkcioniralo, zarekao sam se da više nikad neću biti dio kolektiva.“
Želimir Babogredac iz Croatia Recordsa je rekao:
"On je iskočio iz tog svog benda koji je bio, nekako ono, srednjoškolska priča. I prešao je u kanautorske vode i jako brzo je postao dobar dobar suradnik, dobar prijatelj s prvom ligom zagrebačkih i aranžera i glazbenika i i kompozitora, upijao je od njih sve ono što je dobro i prenosio to kroz svoja kantautorska djela.“
Skladatelj Miroslav Rus je ispričao kako je tada Tutić izgledao kao David Bowie.
"Bio sam u Studentskom centru, ne znam tko je svirao, i prolazi lik u sakou, plava kovrčava kosa, nosi gitaru, uspravan prolazi... I pitam tko je ovaj lik, izgleda ko David Bowie, stvarno je izgledao ko David Bowie! Kažu Zrinko Tutić. Tako sam saznao za njega.“
Enes Kišević se osvrnuo na Tutićev najveći kantautorski hit, pjesmu "Doris".
"Često su bili na mojim večerima kao gosti i i na taj način su sebi stvarali put. Sjećam ga se da da je tom pjesmom prvi put, što bi rekao Arsen Dedić, probio zvučni zid. A to nije bilo lako...“.
Zrinko se sjetio epizode s benzinske pumpe na putu prema Dalmaciji.
"Bila je strašna vrućina, išao sam po kćer koja je bila na Pagu i stao sam na pumpi. Iz dostavnog vozila izlazi jedan jaki Dalmatinac s brkovima i vidi me kako ja tamo točim. I kaže mi: ‘Tutiću, lipo si im reka budala i rata!‘. Džaba je što sam hiljadu pjesama napisao, to je njemu ostalo.“
Skladatelj Neno Ninčević je rezimirao.
"Kad dublje uđete u Zrinkov kantautorski rad, kad malo pažljivije poslušate te tekstove, odnosno pročitate i poslušate pjesme, Zrinko je zapravo pjesnik. Znači, nije ni čudo što su se Zrinko i Arsen jako voljeli i što je Zrinko poštovao Arsena i što je Arsen držao do Zrinka. Znači, Zrinko zna napisat‘ i osjeća.“
Zrinko je pričao o uspješnom putu Željka Bebeka u solističke vode nakon odlaska iz Bijelog dugmeta, u čemu su, također, bili i njegovi prsti.
"Mi smo na toj prvoj ploč napravili te nekakve, što se u Bosni kaže, huncut pjesme! "Sinoć sam pola kafane popio“, pa predivne vojvođanske je Đorđe napravio, "Žutu ružu s Dunava“, pa smo to nastavili s "Laku noć svirači“, pa tu dolazi i Miroslav Rus koji mi donosi tekst "Oprosti mi što te volim“, pa Alka sa "Da je sreće bilo“... tako, eto, dogodilo nam se da smo pogodili to što ljudi od Bebeka očekuju.“
Bebek je podijelio svoja sjećanja: "Kako me zvao ono, majstore! Majstore, imam jednu ideju. Mi bi na ovoj ploči morali pokazat‘ našem svijetu domaćem da mi nismo zaboravili taj svijet. Rekoh dobro, kako ćemo to napravit? Jesi ti, kaže, dobar s Halidom Bešlićem? Rekoh jesam. Pomislih, u ime oca, šta će ovaj sad tražit? Kaže on imam ideju da pjevaš duet s Halidom Bešlićem i da to predstavimo na ovoj ploči. Reko, sve znam o tebi, ali nisam znao da nisi normalan! Ali evo.
Kaže on: Neću ja pravit pjesmu, nećemo mi nikakvu filozofiju radit‘, ajmo otpjevat najbolju, najbolju ikad pjesmu tradicionalnu, kojoj se ne zna autor, koja se u Bosni kod nas pjeva vjekovima...Kaže "Da zna zora“...
Siniša Škarica: "Taj njegov poslovni duh i potreba da da se pojavljuje svugdje, uz svakoga, da traži druge talente i da im na neki način pomaže u karijeri... Kao, primjerice, s Doris 1986. godine, kad ona raskida s grupom More, u kojoj je bila solistica nakon Meri Cetinić.
Doris Dragović: "Bila sam na gaži sa grupom More kad me nazvao Zrinko i rekao da dođem u Zagreb, da ima nešto lijepo za poslušat. Tako je to počelo. To lijepo bilo je ‘Željo moja‘, ljubav na prvo slušanje, i što bi rekao Zrinko, odatle je sve dalje povijest...“
Doris Dragović: "Važno ti je da ne razočaraš dvoje, troje, petero ljudi nekih svojih bliskih, a kamoli cijelu državu recimo. I naravno da je Zrinko, u strukovnom, ali i u ljudskom smislu, bio podrška, naravno da je bio tu za mene, vidio je tu tremu i taj strah, ogromni strah. Jer je to činjenica da je moj prvi solistički nastup uopće, izvan grupe ‘More‘, bio odmah odlazak na Euroviziju!".
Miroslav Rus: "Zrinko je bio u to vrijeme vođa čopora, da kažemo. On je nas sve nekako pronašao, okupio. Meni bi on nazvao i rekao da radi Massima. Ok, Massimo je meni vrh pjevač, ali u tom trenutku ono nisam ni znao o čemu se radi. Došao sam k njemu i napravili smo ‘Samo jedan dan‘ u pet minuta!
Pojavljivanje Massima na ekranima (jer serijal je sniman dok je još neprežaljeni glazbenik bio živ) izazvalo je puno emocija:
"Zrinko je mene zvao bukvalno ono mučiti. Na kraju kada si toliko umoran da više ni ne znaš što taj Zrinko hoće od tebe, tada podsvijest krene raditi i kreneš isporučivati ono što bi se trebalo biti, kako bi on rekao, eksplozija emocija! Tek tada postaješ zarazan, tek tada ulaziš ljudima pod kožu. Što reći? Toliko sam naučio od njega... Nikad mu neću prestati biti zahvalan, jer i dan danas pjesma ‘Stranac u noći‘ highlight na koncertu.“
Zrinko se prisjetio kako je nastao megahit "Hajde da ludujemo", zahvaljujući kojemu je nastao fenomen Tajči.
"Ako Novković napravi svjetski hit sa ‘Stari Pjer‘, ako Nikica napravi ‘Nono nono nono, dobri moj nono‘, čekaj čovječe. Ne smije biti komplicirano, mora biti ta jednostavnost. I eto, sa ‘Hajde da ludujemo‘ sam napravio da, imam ti pravo ići na živce, ali ti ne možeš oprati sa sebe pjesmu. Kao vodene kozice je bila zarazna.“
Nikša Bratoš: "Pjesma se zvala ‘Hajde da beremo jagode‘, tako je bio naziv i tako je išao tekst. Gledali smo može li to bit‘ bolje.“
Alka Vuica: "Pozvao me da mu popravim tu ‘Hajde da beremo jagode‘, jer Tajči je prošla na prvom natjecanju Hrvatske televizije s pjesmom ‘Hajde da beremo jagode‘. Al‘ Zrinko je bio dovoljno šegav, što bi rekli Istrijani, i znao je da to može bolje.
Zrinku se nije dalo snimat tri kazete odvojeno s uputama za ljude, pa bi snimio jednu na kojoj su bile upute Nikši Bratošu, meni, svima.
Onda bi na kazeti rekao: Slušaj Nikša, ovdje krećemo u jedan zarazni krug satisfaction, evo to ovako otprilike treba da zvuči, i onda odsvira taj zarazni krug. A slušaj, ti Vuica, ti nađi nešto iz spomenara, nešto što se pamti..." - prisjećala se Alka kroz smijeh i sjajno ga oponašala.
"Uvijek je davao te upute. I upute su koristile" - zaključila je.
Siniša Škarica: "Tajči je prije toga imala onaj jedan duet s Harijem Varešanovićem, imala je jedan nastup na kao debitantica sa Delačevom i Marjanovićevom pjesmom na Zagrebu ‘88. I Zrinko je tu opet prepoznao nekoga od koga može napraviti pravu zvijezdu. I to je ‘Hajde da ludujemo‘ i taj Zadar ‘90. godine, to je bilo to.“
Zrinko Tutić: "Kad je Tajči odlučila i otišla u Ameriku, to su njeni snovi bili, strašno je veliki pritisak na mene bio. Ostao je bend, ostao je razglas, rasvjeta, vozači kombija, to kad sabereš sa familijama, to je jedno 35 ljudi koji nemaju posla dalje, a rat je.
I onda je do mene došlo: Joj, ima ova jedna mala iz Splita... Ja nekako nisam bio najskloniji tome, jer je ona nešto plesala lambadu, pa vodila ‘Top cup‘, emisiju na HRT-u, tako da mi je izgledala da svaštari. I korak po korak... ovi su mi se uštekali na karotide i ja sam ženu nazv‘o u Split. I ja sam je pozv‘o da dođe u Zagreb. Dakle Severina tako dolazi“.
Siniša Škarica: "Njemu je došla starija sestra Severinina koja je vodila brigu o njoj, obavili su te razgovore, međutim u tom trenutku je već Tomo Mrduljaš sa Severinom imao jedan album koji je snimljen za Orfej. Kako je Zrinko odlučio raditi sa Severinom i sa mnom zaključio da bi to bilo to, dobra zamjena za Tajči, pokazalo se odlična, onda smo trebali riješiti pitanje tog ugovora, pa smo otkupili taj Orfejev ugovor."
Zrinko Tutić: "I tako smo onda došli do albuma ‘Tvoja prva djevojka‘“. Pa smo razmišljali što i kako, pa ‘Dalmatinka‘, ‘Paloma nera‘, pa ‘Trava zelena‘...
Neno Ninčević: "Mučili smo se oko teksta te ‘Trave zelene‘ jedno sedam dana... Dok ja nisam pukao i rekao: Ne da mi se više radit‘ brate, stavi raste trava zelena i lupio sam vratima. I stvarno je bio hit.“
Zrinko je ispričalo kako je, ustvari, došlo do razlaza između njega i Severine, kako je "puklo".
"Pa smo htjeli taj neki mali zaokret koji nam nije u njenom slučaju uspio, ‘Moja stvar‘, malo prema rokeriji nekoj.
Na njenu ideju i na njenu priču došla je sa ‘Djevojkom sa sela‘, sa ‘Rastajem se od života‘. Tad već se nismo slagali. Ja sam mislio da nije dobar put prema takvoj vrsti glazbe, šta radi gradska cura iz Splita u toj glazbi, ja nisam vjerov‘o u to. Ali već je to tad bilo među nama, kako bih rekao, osjećalo se zasićenje.“
Gledatelji su čuli kako je nastala "Moja domovina".
Zrinko Tutić: "Tragedije, bombe, balvani, masakri, sve to skupa je imalo valjda svoje i bilo mi je valjda nekakav okidač. Sjeo sam i napravio ‘Moju domovinu‘. I kako sam prespavao, i dalje sam bio nezadovoljan kako mi zvuči refren. Nazvao sam doktora profesora Dujmića i rekao mu da stižem. Pjesmu smo završili.“
Enes Kišević: "On napravi pjesmu o domovini kao o ženi, to je ljepota, nema patetike. Ta pjesma ne budi na osvetu, na mržnju na poklič, ona u vama budi ponos, jedan uzvišeni osjećaj. To je to, to je zapravo njegov najveći domet.“
Nenad Ninčević: "Apsolutno velika pjesma. Tu se vidi širina Rajkova talenta, širina Zrinkova talenta... Vi tu imate imate jedan fenomenalno položen tekst, a onda imate strahoviti ulaz u refren koji je zapravo raznese. Tu se vidi da su radila dva velika autora, autora koji se razumiju zapravo u kompoziciju.“
Nikša Bratoš, danas dugogodišnji Gibonnijev suradnik, prisjetio se kako je htio da "Zlatne godine", pjesmu za koju je Tutić napisao glazbu, a mladi Zlatan Stipišić tekst, htio da pjeva jedan drugi čovjek.
"Naime, činilo mi se da je treba pjevat‘ netko to je ipak malo stariji. A Gibo je na koncu presudio da to ipak bude Gibo i ispalo je odlično. Gibo je pisao tekst, nije bilo rađeno za bilo kakav album, rađeno je za film.
Zrinko Tutić: "Trebao je bit‘ Dado Topić. Jer su ‘Dinamiti‘ svirali u Studentskom centru kad su studenti bili hapšeni. Dado je bio negdje u Skandinaviji ili Austriji, nismo mogli doć do njega.
Gibo je pisao tekst za tu pjesmu, nisam ga ja ni vidio... Ćupo neki, dječak neki tamo... Šta je to, ništa. E i tu se uplela Severina, koja se nije dala iz studija.
Rekla mi je da je ona Gibi rekla da čeka pred vratima. Šta si rekla ti čovječe? Uglavnom, dođe Gibo, mi mu stavimo: Ajd‘ otpjevaj, meni se dopalo kako je otpjev‘o.
Ali ja sad imam s redateljem razgovor, kako da mu kažem da pjeva nitko od nikud, što ću reć‘ čovjeku? I ja kažem: ‘Davore prvo ćeš poslušat, a onda ćemo razgovarat, može? Može. Čuje on pjesmu, ništa ne govori. I ja kažem ovo ti pjeva jedan momak koji se zove tako i tako, meni je to zvučno, Davore. Gleda mene i kaže: Nek‘ ostane ovaj dečko.“