Većina ljudi ne voli promjene, nema ni volje ni želje mijenjati prostor u kojem borave. I kako ga postave, takav ponekad i desetljećima ostaje.
U stanu petočlane obitelji Raffanelli-Ilijašević u njihovoj kući u Tučepima uvijek je zabavno, drukčije, tako da svaki put imate dojam kako ulazite u novi postav neočekivane privatne galerije.
Za to je zaslužna mama i supruga Danica, koja i obitelj i posjetitelje svoga stana oduševljava promjenama. Štoviše, voli ona kazati kako su u njezinu domu na istome mjestu samo zidovi i kauč.
Sve ostalo je svojevrsna kućna izložba u kojoj svako malo na zidovima osvane nova umjetnička slika ili zanimljivi djelić namještaja. Zabavna je to i živa kreativna igra s prostorom, koja privlači pažnju i njezinih prijatelja, koji je svaki put dočekaju pitanjem: Danice, a što novo imamo za vidjeti?
Kad se želim nagraditi...
– Da, ljudi svaki put pitaju koju im novu izložbu slika mislim prirediti. Obožavam umjetnost, i već dugo, još od srednje škole, skupljam grafike. Vjerujte mi, draže mi je kupiti umjetničku sliku nego nove postole. Pa kada se volim nagraditi, kada sam sretna, kada mi se nešto lijepo svidi, ja to kupim.
Cijeli život širim svoju malu amatersku kolekciju i u tome uživam. Svaku tu novu sliku stavim sa strane na neko sigurno mjesto, u nekom trenutku je uokvirim, i onda u nekom drugom trenutku ona dobije svoju glavnu ulogu u novom postavu moje male kućne galerije. Koliko volim grafike, toliko volim i stoliće i sjedalice, tako da su i oni dio moga hobija – kaže Danica.
Stan obitelji Raffanelli-Ilijašević nalazi se u staroj kući pokraj mora, koja je svojom građom dopustila određene projektne promjene prigodom preuređenja.
Dobio je tako “open space”, dugu vertikalu koja se od balkona s prekrasnim pogledom na Brač i Hvar nastavlja prema dnevnom boravku. Potom u pravcu blagovaonice i uvučene kuhinje, koja dodatno svjetlo dobiva preko velikog prozora. Zidom je taj dio odvojen od spavaćeg dijela, koji je dobio svoju zonu privatnosti.
Stan je okupan svjetlom, a prozračnost i čistoću daje i bijela boja zidova, kojoj se kontrastno pruža sjajni parket u egzota tipu. Detalji su ti koji dižu cijelu priču, što zapravo i otkrivaju Daničinu kreativnu crtu.
Sjedalice i stolići
– Mislim da sam sa sakupljanjem sjedalica, stolića i manjih komada namještaja krenula još u ranom djetinjstvu. Negdje bih putem našla neku zanimljivu odbačenu stvarčicu, pa bih je donijela kući i obojila u neku dragu mi boju.
Malo su mi se roditelji na to i znali naljutiti, ali onda mi je mama jednom rekla: “Ma, ćerce, radi šta oćeš.”
Volim posjećivati buvljake, sajmove namještaja, ulične prodaje u gradovima koje turistički obilazim. London i Pariz imaju baš takve lokacije pune šušura, romantike, “vintagea”. Volim atmosferu koja se tu stvara.
Pratim i online trgovine rabljenim, a očuvanim namještajem i tu nađem podosta jako lijepih dizajnerskih komada. Ponekad se jedino nađem pred problemom kako to prenijeti u moj dom. Tijekom vremena se tu našlo jako puno načina – veli.
Iskra u ugašenom komadu
Ima ljudi koji i u komadu odbačenog starog namještaja nađu iskru. Ljepotu iz koje nakon fine obrade, malo šmirglanja, nanosa ulja, nove boje, izroni ljepotica. Takvi su joj omiljeni stolci i sjedalice, posebice iz iznimno joj zanimljivog razdoblja, početka moderne. Privlači je “contemporary” dizajn, ima podosta brendiranih komada, a isti tako zanimljiva imena nalaze se i u potpisima njezinih grafika.
– Volim grafike iz faze novih tendencija, grupe Exat 51, Picelja, Dobrovića, Eugena Fellera, Borisa Bućana, pokojnog Nikole Rica i radove kćerke mu Line. Dragi Nikola imao je poseban stil, radio je batik na papiru, nešto toliko impresivno, predivno, nešto što me svaki put i nanovo oduševi.
Sretna sam što imam njegove radove u svojemu stanu. Tu je i jedna krojačka lutka – moj ulov iz jednog prašnjavog podruma – koju je bivši vlasnik želio odvesti u smeće. A onda sam se tu našla ja i rekla, ne, ne, to je nešto što će doći kod mene. Isto kao i sjedalica u obliku šake, divna stvar koju svatko primijeti. Dospjela je kod mene iz dućana moje rodice – govori Danica.
Svaki taj dio namještaja, svaka slika priča neku svoju novu štoriju. Ponajviše onu o novom životu, novoj namjeni za koju je potrebno samo malo mašte. Kod Danice toga ima napretek.
– Nešto što nekome nije vrijedilo, u mojemu oku može postati čista ljepota i vrijednost. Ali raduje me da ljudi sve više primjećuju važnost starih stvari i čuvaju ih od zaborava – kaže Danica.
Fotografije: https://www.facebook.com/vicerudanphotography/, https://www.instagram.com/vice.rudan.photography/