StoryEditor
PanoramaGORAK KRUH

Znate li da žene u Europi do kraja godine defacto rade - besplatno?! Ovo je velika priča o velikim ženama, Marija Jambrišak je ‘izgorjela‘ na govoru još 1871. zalažući se za ovu stvar! Nije baš upalilo

25. studenog 2021. - 15:58

U studenom se obično pripomene kako žene u Europi do kraja godine simbolično rade besplatno. Simbolično, jer zaposlene, naravno, primaju plaću, ali je u prosjeku niža od muške. Europski je prosjek 14 posto, a u Hrvatskoj je stanje čak i nešto povoljnije za žene. Napredujemo.

Upravo ove godine, koja je na izmaku, navršava se 150. obljetnica poznatog govora zagrebačke učiteljice Marije Jambrišak, koja je na prvoj Općoj učiteljskoj skupštini 1871. u staroj kazališnoj zgradi na Trgu svetog Marka u Zagrebu zatražila jednake plaće za učiteljice i učitelje.

Bio je to prvi put u Hrvatskoj da je žena javno istupila tražeći izjednačavanje plaća i radnih uvjeta za žene i muškarce. Tada su ženske učiteljske plaće bile upola manje od muških, a udajom bi učiteljica izgubila posao.

image
Marija Jambrišak


Ova vrsna pedagoginja odškolovana u Beču, koja je znatno utjecala na književnice Ivanu Brlić Mažuranić i Jagodu Truhelku, bila je inicijatorica i drugih naprednih ideja – neke je i provela u djelo, poput osnivanja prve srednje škole za djevojke.

Međutim, bila je, premda napredno, ipak dijete svoga vremena. Prihvaćala je kao prirodne razna ograničenja i pravila vezana uz život i ponašanje "samostalnih ženskinja", u koje se i sama ubrajala budući da je obavljala javnu službu, a nije zasnovala obitelj.

'U nekom aspektu slobodnija'

Ta pravila zapisala je i u prvom hrvatskom bontonu iz 1896., i premda napominje kako je zaposlena žena u nekim aspektima života slobodnija, osobito nakon što zađe u zreliju dob – svijet u takvu osobu više upire oči pa joj valja više i paziti na ponašanje.

Inače, u njezino vrijeme pomalo se ženama otvaraju i sveučilišna vrata, ali još uvijek se mnogo onih koje moraju same zarađivati za život bave manje cijenjenim, a težim i slabije plaćenim poslovima.

Osim učiteljica, koje su bile u državnoj službi, tu i tamo našla bi se koja žena na nižem činovničkom mjestu, blagajnica i prodavačica, uz guvernante, krojačice, kitničarke, babice, kuharice i sluškinje. Iznimku su činile cijenjene umjetnice, premda je mnogo ljudi, čak i visokoobrazovanih, na kazališni svijet gledalo s oprezom. Sve se to da iščitati iz djela starijih hrvatskih pisaca, koji nerijetko teatarsko okruženje opisuju kao mjesto dvojbenog morala.

Skučen opseg poslova

Poslovi kojima su se mogle baviti žene stoljećima su bili vrlo skučenog opsega. Pa ipak, nerijetko su bile vladarice, mnoge i uspješnije od muških kolega.

Među njima su faraonke Hatšepsut i Kleopatra, Kristina Švedska, Elizabeta I., Marija Terezija, Katarina Velika i mnoge druge; ženske vladavine rijetko su obilježene ratovima, a češće graditeljskim pothvatima i trgovinom, pa se u njihovo vrijeme i mirnije živjelo.

image
Kristina Švedska
 
AFP


Ali – sve su došle na vlast zbog izostanka muškog nasljednika krune ili kao regentice jer su im djeca bila malodobna. Uz to, ako su neke kraljice itekako pokazale da se razumiju u svoj posao, nisu širile ovlasti na žensku populaciju. Nije bilo ministrica ni vojnih zapovjednica, inženjerki ni liječnica. Niti su imale mogućnost obrazovati se za takva zvanja.

image
Elizabeta II. dok je još bila princeza
 
AFP


Časnu iznimku u srednjem je vijeku predstavljala čuvena medicinska škola u Salernu u Italiji, u kojoj su žene mogle biti studentice i profesorice – obrazovanje je trajalo osam godina, uz dodatnu godinu rada s mentorom, a objavljivala su se znanstvena djela, uspješno se operiralo i izvodile su se obdukcije.

Kraljica... pa ništa do guvernanti

U ostalim dijelovima Europe – ispod kraljica, ako su se zatekle na vlasti, redao se dugi niz muškaraca. I onda opet stižemo do guvernanti i kuharica.

Ako su kraljice dolazile na vlast jednostavno zbog toga što kralja nije bilo, i vlastelinke su znale dobro upravljati imanjima, ali opet kao zamjena – jer su im se muževi skitali po križarskim pohodima ili su drugdje ratovali. Krčmarice bi nastavile kao udovice voditi krčmu, a trgovkinje trgovinu. Ako je bilo krčme i trgovine. Za ostale, koje nisu imale imetka, preostajali su teški, loši poslovi.

image
Katarina Velika
 
AFP


Kroz najveći dio povijesti, određenu slobodu u poslu, a time i socijalnu slobodu imale su žene vezane uz zdravstvo i obrazovanje.

Primjerice, babice su stoljećima vodile porode, a liječnici su u tome rjeđe sudjelovali, često i iz "ćudorednih razloga".

Liječnika se zvalo kada bi se porod toliko zakomplicirao da je trebalo birati između života majke ili djeteta, a za to bi najčešće bile okrivljene upravo primalje.

image
Lizzie Willliams, supruga uglednog liječnika sir Johna Williamsa, mogući je Jack Rasparač
 
Profimedia


Ako to predstavlja neku prednost, mogle su bez pratnje izlaziti noću zbog hitnih slučajeva. Tako se u novije vrijeme, nakon nebrojenih teorija o identitetu londonskoga Jacka Rasparača, pojavila i ta da je bila riječ o ženi, i to – babici ili osobi prerušenoj u babicu.

Ako je tko i susreo ženu okrvavljene suknje u mračnoj ulici, ne bi se začudio, jednostavno bi zaključio da ide kući nakon obavljenog posla.

Gorak kruh

Također, samostalnost se mogla naći i u zvanju učiteljice ili podučavateljice. Dobro obrazovana guvernanta mogla je solidno živjeti u kakvoj uglednoj obitelji, ali položaj joj je uvijek bio prilično nejasan – nije bila sluškinja, ali ni član familije.

Gorak kruh zarađivale su i privatne podučavateljice klavira ili stranih jezika: Zola, Maupassant i drugi francuski pisci spominju te žene koje jure s jednog kraja Pariza na drugi, prašnjavih cipela i šešira deformiranih od kiše. Umorne su i na maloj cijeni.

U to doba otvaraju se u Parizu i prve velike robne kuće, a žensko osoblje upravo robovski radi i trpi hirove mušterija koje, privučene blještavilom izloženog, nerijetko i kradu.

U službi je onda ipak najbolje prolazila učiteljica, čak i uz pola muške plaće. Šenoa u usta svojoj Branki stavlja oduševljen govor o svetom zvanju odgoja mladih duša. Branka, premda zanesena za svoj poziv, zbog muških spletki dugo čeka da se za nju otvori slobodno mjesto, pa makar i u zadnjem selu.

Ne želi robovati kao guvernanta ili podučavati klavir djecu bez sluha dok roditelji očekuju da takvo dijete za mjesec dana postane virtuoz.

Neće dopustiti drskost

Branka oduševljeno govori o slobodi zaposlene žene – ali iste savjete koje joj daje dobroćudni župnik daje i Marija Jambrišak u svojem bontonu "samostalnim ženskinjama".

Udana žena ne može svugdje bez supruga, mlada djevojka ne može bez majke ili odgojiteljice. Zaposlena je slobodnija.

Ali ako službuje u svome mjestu, razumljivo je da će živjeti kod roditelja, a ako je negdje drugdje, onda kod koje čestite obitelji.

Tek kada navrši tridesetu može sama na koncerte, na putovanje i u kazalište, ali valja da je kući prati druga žena ili oženjen čovjek na dobrom glasu. Nije dobro da često prima muške posjete da ljudi ne bi počeli govorkati.

image
Marija Terezija
 
AFP


Uz to, napominje Marija Jambrišak, poglavari su joj (podrazumijeva se) muškarci, pa će se prema njima vladati pristojno i kako dolikuje, ali – tražit će i od njih pristojnost i udvornost i neće dopustiti nikakvu drskost s njihove strane.

Ova pedagoginja naprednih misli za svoje vrijeme umrla je 1937. godine. Doživjela je da su se žene već udomaćile na fakultetima, da primaju bolje plaće. Zacijelo bi joj bilo drago da može znati koliko je danas studentica, koliko liječnica i profesorica i da su u tome brojčano nadmašile muškarce.

Ali vrlo ih je malo na upravljačkim mjestima. Ona je nekada bila i ravnateljica škole, iznimka među muškarcima. Nažalost, i danas su takve žene još uvijek iznimke, a vrijeme se ubrzalo, vrijeme je da i ta "iznimnost" ode u povijest.

item - id = 1146024
related id = 0 -> 1097665
related id = 1 -> 1082402
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. studeni 2021 16:26