Doktorirao je finski redatelj Renny Harlin i avionske nesreće i morske pse, tako da spomen njegova imena u kontekstu filma “Ponos smrti” (“Deep Water”) načelno izaziva pažnju. Harlin je 1990. režirao “Umri muški 2” s akcijskim junakom Bruceom Willisom u bjesomučnoj borbi protiv terorista na washingtonskom aerodromu i pritom orkestrirao rušenja i/li eksplozije triju zrakoplova.
Devet godina kasnije, 1999., Harlin se nakon kraha “Otoka boje krvi” i slabije prođe “Paklenog poljupca” vratio u komercijalnu formu akcijskim “shark” horor-trilerom “Duboko modro more” gdje su znanstvenici eksperimentirali s morskim psima i povećali im mozgove kako bi od njihova ekstrakta dobili potencijalni lijek za Alzheimerovu bolest, što im se, dakako, obilo o glavu kad su se oceanski predatori oteli kontroli.
“Die Hard 2” je nastavak dostojan originala, “Deep Blue Sea” jedan od najboljih shark filmova nakon “Ralja”, a oba su pokazala Harlinovo akcijsko majstorstvo. “Ponor smrti” objedinjuje njihov akcijski “disaster” i hororski “shark” triler. U najkraćim crticama, avion na letu iz Los Angelesa za Šangaj doživi nesreću i prisilno slijeće u ocean pun morskih pasa koji napadaju preživjele putnike.
Iako je slična ideja već iskorištena 2025. u lošnjikavom filmu “No Way Up”, a i podsjeća na akcijski triler “Plane” s Gerardom Butlerom (samo zamijenite opasne vode s morskim psima nakon prisilnog slijetanja s ratom zahvaćenim otokom), nudila je mogućnost za bolju razradu.
Možda bi se to i dogodilo da je “Deep Water” (tako je naslovljen i erotski triler iz 2022.) nastao krajem devedesetih, dok je Harlin još bio u naponu redateljske snage. Međutim, ovo je neki novi Harlin koji je zapeo u “B” produkciji, servira mahom obrade i tek povremeno zna podsjetiti na staroga, kao i u hororskoj trilogiji “Stranci”. Protiv Harlina svakako radi plošan scenarij iz pera čak četvero scenarista (Pete Bridges, Shayne Armstrong, S.P. Krause, Damien Power).
Prema recepturi filma katastrofe upoznajemo – mahom tipične – likove, od pilota pred mirovinom Richa (epizoda oskarovca Bena Kingsleyja), sredovječnog Bena (Aaron Eckhart kao butlerovski junak) nesređenog privatnog života i stjuardese Cora (Molly Bell Wright), do putnika, redom nezanimljivih ili iritantnih, kakav je Amerikanac Dan (Angus Sampson) koji će nesreću neposredno i skriviti nakon što njegova elektronička oprema zaiskri i izazove požar.
Određeni režijski žar najprisutniji je u toj sceni i Harlin kao da nastavlja gdje je stao s “Umri muški 2”, orkestrirajući razmjerno uzbudljivu scenu unatoč uplivu nerijetko raspadnute kompjuterske grafike. Kad se avion sruši u ocean i morski psi preuzmu primat, režijski entuzijazam je sporadičan do nepostojeći. Dosta vremena protekne da se prva peraja ukaže u kadru, a zanimljivo je da se jedan lik zove Finn (Elijah Tamati), s obzirom da “fin” znači peraja na engleskom jeziku.
Jednom kad napadi morskih pasa postanu frekventniji u “Ponoru smrti”, oči probadaju računalno (de)generirani efekti, nekim čudom slabiji od CGI-ja u “Dubokom modrom moru” koje je tipovalo i na impresivnu animatroniku, pa i upadljivi tzv. zeleni ekran, neuvjerljiv gotovo kao u filmu “Killer Whale”.
Samo u jednoj sceni Harlin doziva “Deep Blue Sea”, kad spasitelj ostane kraći za jednu nogu, ali već u rušenju evakuacijskog helikoptera postaje jasno koliko “Deep Water” kaska za superiornijim prethodnikom (sjetimo se spektakularnog zabijanja te letjelice u toranj). Ovo je “Plitko modro more”.
Bilo bi bolje da je Harlin probao orkestrirati film na tragu one jezive Quintove priče o morskim psima i USS Indianapolisu iz “Jaws”, za što je načelno imao potencijala (olupina aviona umjesto ratnog broda) i mogao je tako osvježiti “shark” žanr. Neki filmovi o morskim psima znaju donijeti nešto novo i ugodno iznenaditi – “Open Water”, “The Shallows”, “47 Meters Down”, “Dangerous Animals”... “Ponor smrti” nažalost nije ispao takav. ** ⅓
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....