Stepenice londonskoga kina “Picturehouse Central” bile su ukrašene plakatom “Poziva” (“The Invite”) i citatima pohvalnih kritika, koje su se pokazale opravdanima. Tim su stepenicama kročili poznata redateljica/glumica Olivia Wilde i njezin još poznatiji kolega Edward Norton, uveličavši svojom pojavom britansku premijeru filma. Klasičnog crvenog tepiha nije bilo, ni zvjezdanog poziranja na Leicester Squareu, gdje se gradila kulisa za premijeru nestrpljivo očekivane “Odiseje” Christophera Nolana.
Sve se odigralo intimno, bez prevelike pompe, kako i odgovara “Pozivu”. Nije posrijedi visokobudžetni blockbuster, nego mali, komorni, za Wilde, čini se, i osobni film, nastao u neovisnoj produkciji. Priča je fokusirana na svega četvero likova (dva para) i odvija se praktički u cijelosti u jednom stanu.
S ovom komičnom dramom Wilde se nadovezuje na “Raskid” Michaela Angela Covina, s kojim dijeli direktora fotografije Adama Newport-Berre (“Posljednji crnac u San Franciscu”), te hrabro i poprilično uspješno izaziva slično postavljene filmove Mikea Nicholsa (“Tko se boji Virginije Woolf?”), Romana Polanskog (“Bračne svađe”) i Paola Genovesea (“Potpuni stranci”).
Filmovi Nicholsa i Polanskog imaju korijene u kazališnim komadima, dok je Genoveseov inspirirao (rekordan) niz međunarodnih remakeova, baš kao i španjolski “The People Upstairs” Cesca Gaya iz 2020., koji je poslužio kao okosnica za priču “The Invite” scenarističkom paru Willu McCormacku i Rashidi Jones (zajedno su napisali i “Celeste and Jesse Forever”).
Zanimljivo, “The People Upstairs” i sam je adaptacija kazališne predstave, a inicirao je nekoliko remakeova i “Poziv” je već peti. Peti, ali najbolji, ujedno i superiorniji originalu ili svakako bolje režiran i glumljen, uz dužno poštovanje Gayu i španjolskim glumcima poput Belen Cueste i Javiera Camare.
Film vraća Wilde u redateljsku formu razigranog prvijenca “Booksmart” nakon ne(s)pretnog “Don’t Worry Darling” (vapi za revalorizacijom za nekoliko godina, s obzirom na to da su mu presudili događaji sa seta, tj. njezina tabloid-afera s Harryjem Stilesom).
Nakon što je osvježila žanr “teen comedy” s “Booksmart”, redateljica sada čini isto s “The Invite” unutar filma za odraslu publiku, odnosno pametne komedije manira o kompleksnosti modernih muško-ženskih odnosa, instituciji braka i bračnim parovima, otvorene citatom: “Čovjek bi uvijek trebao biti zaljubljen. To je razlog zašto se nikada ne bi trebao vjenčati...”, iz pera Oscara Wildea.
Cinizam redateljičina prezimenjaka prožima farsičan film koji je isprva čak i odveć “razigran”, toliko da se može učiniti prerežiran, kao da je Wilde htjela pošto-poto sprati gorak okus prethodnika “Ne brini, draga”. Treba proći određena minutaža da sve legne na svoje mjesto, da Wilde i Yorgos Mavropsaridis, Lanthimosov kućni montažer, primire ritam, što se događa nedugo nakon što se parovi okupe.
Uvod je frenetičan, fokusiran na prepiranje nesretnog bračnog para Angele i Joea (Wilde, Seth Rogen). Joe predaje na malom glazbenom konzervatoriju nakon što se nije ostvario u “indie” bendu, a upravo je od godinama nezaposlene Angele doznao da susjedi s kata iznad ubrzo dolaze kod njih na večeru. Ona tvrdi da mu je rekla, ali on to nije čuo.
Diskonektirana interakcija između Joea i Angele podebljana je šumom u komunikaciji, onim “Što? Ništa!”, toliko da ona predlaže “reset”, da on još jednom uđe kroz vrata i da probaju iznova. Minutu je sve okej i onda opet isto. Očito nije dobro vrijeme za društvo, no Angela inzistira na tome da ne odgode večeru, možda i zato što je kupila tepih da impresionira susjede Hawka i Pinu (Norton, Penelope Cruz), a oni su čuli svađu prije nego što su im pozvonili na vrata.
Psihoterapeutkinja/seksologinja Pina i bivši vatrogasac Hawk sretniji su i zadovoljniji, vjerojatno i zbog bučnog seksa koji noću konstantno prakticiraju te Joea i Angelu drže budnima (i zavidnima). Doznajemo da čine to i s drugim ljudima, stoga je očekivano da će to ponuditi i susjedima.
No, seks-komediju na stranu, Wilde zaranja prilično duboko tijekom dijaloškog sudara parova i kultura u neurotično-humorističnoj i egzistencijalističko-melankoličnoj maniri Woodyja Allena. “Je li ovo suviše egzistencijalno za mene? Ne, zaronimo malo dublje – što je život?”, govori Joe.
Svaki je lik životan i poistovjetljiv, kao i njihova kajanja i maštanja, a glumci su na očekivanoj razini, posebno Norton, koji izgovara jedan izvanredan monolog. Wilde dubinski osjeća situacije kao netko tko takoreći ima dva braka iza sebe, nadahnuto inicira efekt podijeljenog ekrana simbolički snimajući aktere u odrazu zrcala i sigurnom redateljskom rukom vodi film do katarzičnog završetka. Njezin “Poziv” vrijedi prihvatiti. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....