Odavno je kompliment, posebno u Dalmaciji, nekome reći da je meštar. Veliki meštar glazbe i riječi Arsen Dedić, pjesnik opće prakse, ponosno je svoje kantautorstvo opjevao kao zanat.
Imati zanat u rukama često je na usnama mnogih roditelja. Nije to obrana i zaštita, teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja ili tehničko crtanje da će za koju godinu postati bezvrijedno.
Keramika, vodovodna ili električna instalacija uvijek su potrebne, režimi mijenjaju grbove i fasade, a infrastruktura ostaje, kao i radovi na njoj.
Ali koliko se čini jednostavno i spasonosno, nije toliko privlačno biti meštar, kopati po cijevima ili glancati fasadu. Usamljenički je to posao, sjenovit, kada se radovi završe, drugi uživaju, a ti ideš u novu utrobu.
Puno je prašine, vode, šporkice, fizičkoga rada, nošenja, savijenih položaja, buke i štemanja, iritabilnih materijala. Mora se usavršavati jer mijenjaju se materijali i tehnike, a i meštrijanstvo troši.
Treba voljeti i željeti raditi, što se naoko čini normalnim preduvjetom, baš kao i to da bi institucije trebale raditi svoj posao, ali znamo da to nije baš tako.
I u bivšem sustavu radničkoga samoupravljanja rad nije imao osobiti ugled, od najvećeg meštarskoga certifikata veću je težinu imala partijska knjižica, fraziranje na liniji Marxa i Engelsa, tekovina NOB-a i revolucionarne uloge radničke klase.
Nije tada bilo lako postati privatnik, ali oni koji su baratali novcem i bili u prilici naplaćivati – poslovođe, krčmari, pa i konobari i kondukteri – mogli su dobro proći.
Faturete i fuš(anje)
Brojni meštri iz udruženog rada ubacivali su se kao faturetaši, po zagrebački radili u fušu, a neki od njih bili su zaista i fušeri. Nije bilo računa, pa su reklamacije ostajale, kao dobrim dijelom i danas, riječ na riječ. Čista siva zona.
Nije se nitko od njih enormno obogatio, nije bilo predviđeno da se nakon nekoliko godina meštrijanja osnuje firma s nekoliko desetaka majstora. To se tada smatralo izrabljivanjem čovjeka po čovjeku.
Tada je, za razliku od danas, na stotine meštara bilo u firmama, nešto su i proizvodili, nagrađeni VKV-om, majstorskim certifikatima ili titulama poslovođe ili mentora. Izgledali su tada naši meštri kao majstor iz filma Jirija Menzela "Selo moje malo", kombinezon na tirake, topla marenda, malo trbuha, šegrt za petama.
Šteta što je danas napušten koncept šegrtovanja, u kojemu se, unatoč pokojem majstoru Mrkonji, učio zanat, ali i odgoj. Ovako nakon trogodišnje ili četverogodišnje škole izađe mladi meštar kojemu je, ako ima dostatno kapitala, manjak obzira i višak ambicije, samo nebo granica.
Meštri su se dobro uklopili u novo vrijeme i izmjenu društvenih sustava, što je znak da su prilagodljivi, kao i to da su ti solo igrači od starta bili bliži ovakvom tipu privrede, kao servisna baza bez društvene nadgradnje.
Ne za udruženi, nego za samostalni rad, s isplatom na ruke. Samo da nije odumiruće, ali ipak dosadne države koja gnjavi s računima i obračunima poreza. Zato su neki meštri pronašli nove najbolje prijatelje, knjigovođe.
Danas snimaju stanje infrastrukture kamerama, fotografiraju je pametnim telefonima i dijele međusobno putem društvenih mreža. Vole da im prodavači materijala titraju i daju im popuste, dijelove i materijal naručuju i online, rade s mobitelskom slušalicom u uhu.
Neki od njih stare kombije zamijenili su modernim pick-upovima, radničke kombinezone i cokule modernijom radnom obućom. Napustili su i koncept da im se osigurava topla marenda, snalaze se uglavnom sami. I nije to janjetina, kapulica i vino kao kod ugovarača velikih poslova, kod meštara su sitniji iznosi i obroci, jer treba nastaviti raditi, odmah i precizno.
Ako su okretniji i verbalno potentniji pa odu u poduzetnike, mogu puštati druge da rade za njih i brati vrhnje. Ako propadnu, mogu se opet vratiti meštrijanju. Inače, kao da se talent za majstorstvo kosi s talentom za parlatinu. Ako ga pak imaju, onda može biti upitna njihova temeljna stručnost, baš kao i u drugim djelatnostima.
Država kao strano tijelo
I dalje uglavnom ne vole registrirati obrte, korisnici njihovih usluga ih razumiju, država je ovdje već dugo percipirana kao deratorsko strano tijelo. Oni koji izdaju račune skuplji su i u nepovjerljivome hrvatskome javnome mnijenju često ih se doživljava kao loše meštre.
Budući da su na tržištu, s guštom gledaju kako je od turistifikacije porasla cijena njihovih usluga i kako rastu cijene materijala na svjetskom tržištu jer imaju oni svoje adute. Kao što Putin ima naftu i plin, meštri imaju svoju cijenu, uzmi ili ostavi.
A kada si bez vode i struje, moraš im se javiti, kao kada si bez plina ili nafte. Ni u ovoj inflaciji nisu čekali pregovore sindikata i vlade, digli su cijene pravdajući se cijenama repromaterijala.
Iako je prije koju godinu u Zagrebu cehovska udruga meštara neke kaznila zbog lošeg odnosa prema klijentima, to nije dovoljno. Prava potrošača u drugome su planu, nemate se kome žaliti ni gdje reklamirati, garancija je najčešće na riječ.
Svjesni tržišne vrijednosti
Država tu ne intervenira kao ni u porezu na nekretnine ili na turizam. Vlastodršci se valjda boje da kad bi stisli meštre, oni bi prestali raditi ili bi otišli vani, svjesni svoje tržišne vrijednosti. A s Lijepe naše oljuštila bi se fasada, isplivale bi otpadne vode i digao se parket, pukle električne žice i nastupio bi vjekovni hrvatski mrak.
Ma koliko država labavim zakonskim i poreznim okvirom meštrima išla niz trliš, ti solo igrači ne guraju se u pobjedničku ekipu na prijestolju. Na visokim mjestima hrvatske vlasti bilo je i ima seljaka, NKV radnika, besramnih plagijatora, lažnjaka u svakom smislu, ali baš ne i meštara.
Iako bi mogli imati čvrstu glasačku bazu, ako su dobro radili, ne pada im na pamet ni osnivati meštarsku stranku. Možda se s razlogom boje da bi ih neki stranački šef sugestivno zamolio da ofarbaju vijećnicu ili promijene tepih u sabornici. Odnosno da bi bili iskorišteni za infrastrukturne pothvate kojih je hrvatska politika uvijek gladna.
Ipak su oni individualci, ne vole veliku pažnju javnosti ni u tome koje su materijale ugradili i koliko su naplatili. Ne boje se oni ni uvoza meštara iz Bosne, Makedonije ili Srbije, ili Sirije, tu ih štite granice EU-a i naša slaba platežna moć.
Htjeti i znati raditi
Naravno, zna i meštrima biti teško, imaju i oni svojih problema. Poreznici za petama, teške, zahtjevne i bahate mušterije, neplatiše. A kada radiš bez računa, onda se ne računa, slaba ti je utjeha hrvatsko sudstvo, u kojem je vrijeme donošenja presuda često dulje od vijeka trajanja betona.
S meštrijanjem zaista dobiješ kruh u ruke, a opet malo se učenika upisuje u ta zvanja. Reklo bi se iz dva razloga. Najprije treba htjeti raditi, što u nas nije pravilo. I treba znati raditi, ne možeš baš naplatiti fušeraj. A kako naučiti raditi kad su naše škole uglavnom teoretizirajuće, s premalo prakse?
Osim toga, onoga koji želi pošteno raditi tanka linija dijeli od redikulizacije.
"Kako ću joj reć da varim?" pita se meštar početnik, bez alata, obrta i mušterija, tek s dvije hrapave ispucale ruke, dok lova klokoće iz turizma, šverca, kladionica, klijentelizma i starog dobrog kriminala. Kako se u tome opredijeliti, to se, nažalost, ne uči u školi, kao ni na fakultetima.
Imati socijalni osjećaj
Meštri su jedna od glavnih veza pojedinaca s najširom zajednicom, jer svatko im se jednom mora javiti, baš kao i liječniku. A u tome meštri gotovo da nemaju nadzora, nastupaju samostalno kao manekeni prvobitnog kapitalizma.
Nedostaje im znanja komunikacije još i više nego liječnicima, jedni su učili najsitnije dijelove tijela, drugi strojeva, a komunikacija nije bila ni izborni predmet.
S druge strane, liječnike pokrivaju medicinske sestre, spremačice, drugo mišljenje, institucija i kakav-takav zdravstveni sustav. Meštri su sami na terenu, bez glancanja na fakultetu i na specijalizaciji, daleko od sustava, sve ide na njihovu tehniku, riječ i etiku.
Ne derite nemoćne
Neke mušterije iz tih srazova iziđu materijalno, emocionalno i intelektualno devastirani, frustrirani cijenom i izvedbom. Iako ne mislimo da je i meštrima potrebno uvesti etičko povjerenstvo, ipak trebalo bi poraditi na duhovnosti da se ne dere nemoćne. Društvo i dušobrižnici tu su zakazali.
Mimo tehničkoga znanja, pravi meštar mora biti cjelovit kao čovjek, prema siromašnijima, neukima i starijima imati i socijalni osjećaj. Zamišljati idealno društvo kao društvo bez meštara bilo bi vulgarno marksistički, prije bi idealno društvo bilo puno savjesnih i poštenih meštara.
Prilagodljivi su oni, dobro funkcioniraju i u svijetu, prilagodili bi se i na cehovske regule, račune i prava potrošača, samo da im se da prilika.