Iz doba naših crno-bijelih djetinjstava ostala je izreka “Makni se, nije ti otac staklar!”. Ta baza danas se rijetko čuje jer je ona vezana uz doba zajedničkoga gledanja televizije u dnevnim boravcima ili TV salama.
Sobe i ekrani bili su premali, TV signal s antene na krovu bio je loš, a ljudi je bilo previše. Još je sve često bilo obavijeno oblacima dima jer se tada s pušačima nije ophodilo kao s pozitivnima na koronavirus.
Sve to je ometalo jasnoću slike, a najviše ju je ometao onaj koji bi se zaustavio ispred televizora ili se digao u kinu da skine jaketu, pa tako prekinuo snop kinoprojektora.
Onda bi se začuli povici o očevima staklarima, nikad o majkama. Staklarstvo, kao i mnogo toga u jeziku i u tadašnjem društvu, pripadalo je očevima. Majke su se spominjale u drugim kontekstima.
Takvih situacija gotovo da više nema.
Ekrani su sve veći, kao i sobe, a pred televizorima se uglavnom ne puši. Pred TV-om se danas ne može okupiti, ne susjedstvo i rodbina, nego ni cijela obitelj, pa ni partneri.
Gleda se odvojeno po sobama, na laptopima i mobitelima, ne samo TV-e nego streaming servise i društvene mreže. Osim toga, nacionalnih programa je desetak, o drugima da ne govorimo.
U kinima su redovi široki, popunjenost manja, a projektori viši pa ni da se ustane Toni Kukoč, ne bi prekinuo svjetlosni snop.
Skalpel i ‘Slobodna’
Uglavnom ta izreka i sada kao i tada podsjetila je na jedno staro zanimanje, na staklare. Uvijek pomalo izvan matice zvučali su pomalo egzotično.
Najčešće bi ih dijete postalo svjesno kada bi u igri razbilo prozor, staklo na vitrini ili zrcalo pa se moralo ići u staklara po novo. To staklo bi se precizno rezalo i lijepilo štukom. Po štuk na deke išlo se i za nastavu likovnog, ljepljivi štuk bio je odličan za modeliranje.
Staklarstvo je po definiciji tihi obrt. U plavim mantilima s rukavicama i nezaobilaznim skalpelima i noževima režu kao kirurzi, a onda jednim laganim karate-udarcem po šavu odvajaju plohe.
Osim skalpela, tradicionalnoga staklarskog alata, neizostavna je bila i Slobodna Dalmacija.
Držalo se “Slobodnu” na dnu stakla da se ne porežeš, u nju se zamatao štuk. Staklo se prevozilo u posebnim kamioncinima, uspravno i pričvršćeno, da se ne ošteti ili ne razbije. Veće komade nosili su udvoje pazeći da neki rastreseni prolaznik ne prođe između njih.
Iz toga doba kod novogradnji, koje su i bez POS-a nicale kao gljive poslije kiše, pamti se da su stakla bila označena velikim slovima S, da ne bi netko pomislio da je prazan prostor pa prošao puntiželom. Danas se to rješava na drugi način, nema više raspoloživih čistačica da to brišu prije useljenja.
Alisa s druge strane
Staklari, kao i čistači i čistačice, inače naginju transparentnosti, da staklo izgleda kao da ga nema pa se zna dogoditi da netko i prođe kroz staklo, kao Alisa s druge strane ogledala. To je u pravom smislu metoda učenja bolnim iskustvom vlastite kože.
Znaju staklari raditi i suprotno od totalne transparentnosti, za ljubitelje diskrecije, pa proizvode zatamnjena i metalik stakla, ili poslije njih dolaze zavjesari, roletari i škurari.
U slučaju rata, a i toga smo se, nažalost, nagledali, stakla se boston-trakom označavaju velikim slovom X, ali ne zato da bi agresori vidjeli da unutra žive lomljivi, krhki ljudi, civili, pa da ne pucaju, nego da komadi razbijenog stakla nekoga teže ne ozlijede.
Ratovi i potresi staklarima uvijek daju posla, dok su u miru za to zaduženi graditeljski bum, rastresenost, djeca i baluni. Dodatni izvor prihoda mogu im biti prosvjedi ili izrazi nesnošljivosti, kada se počnu razbijati stakla i izlozi, što obično znači uvod u rat.
Sting, Blondie, Sallinger
Iako staklari nisu zanatlije čije radnje možete naći na svakom kantunu, oni su prisutni, kako danas, tako i kroz stoljeća. Da je staklarstvo staro zanimanje, svjedoči poznati Muzej antičkog stakla u Zadru, koji dokazuje da je riječ i o važnoj djelatnosti, pa i umjetnosti.
Londonska Kristalna palača iz 19. stoljeća posvjedočila je da se može graditi samo od čelika i stakla.
U miru staklari se bave staklom u najrazličitijim oblicima, od ambalaže, optike, nakita, automobilskih stakala koja se pri udaru mrve, neprobojnih, blindiranih stakala za draguljarnice i štićene osobe. Staklari imaju posla i s brušenim, pjeskarenim staklima. Armirana stakla kroz koje je provučena pravilna čelična mreža napuštena su, estetika sigurnog, ali nelijepog više nije u modi.
Po logici stvari staklari su za osvijetljenost, što više staklenih stijenki, a ne za prozorčiće na velikim zidovima. Oprez im mora biti prirođen, pa i preliti se u karakter. Puno je tu oštrine, mogućnosti porezotina od skalpela i od stakla. U staklarnicama nema mjesta za slonove ni za vehementne gestikulatore i impulzivce, ni sve one s naglim nekontroliranim pokretima, kao ni za nesputanu dječju igru, nogomet, razbijanje čaša, krš i lom.
Vjerojatno im nije po guštu ni Balaševićeva djevojka sa čardaš nogama koja diže suknju iznad koljena, a uza sve uživanje u Đoletovoj jesenskoj baladi staklari se vjerojatno smrznu na stihove “Razbio bih svijet od šale, samo da je slučajno od stakla”.
Što se tiče glazbe, imaju i svoga skladatelja Philipa Glassa, kad su dobro raspoloženi odvrnu “Heart of Glass” od Blondie, a Stingova “Fragile” dođe im za dušu.
Jer staklari jako dobro znaju što je fragilnost. Njima je dobro poznato kada se kaže da netko stoji na staklenim nogama ili da boksač ima staklenu bradu.
Nije ih teško zamisliti kako u slobodno vrijeme čitaju knjige o Sallingerovoj lomljivoj obitelji Glass ili kako u teatru, kinoteci ili na TV-u gledaju Williamsovu “Staklenu menažeriju”.
Imao je i njihov posao kriza, kada se u korist plastike napuštala staklena ambalaža, prozori i optika, kada je u modi bio pleksiglas. Ali staklari su uspijevali opstati i dočekati bolje tržišne dane. To dokazuje da je riječ o važnom, nezaobilaznom poslu.
Pumpanje nekretninskog balona radi i za njih. Višedesetljetna kultura ogledanja itekako im je draga, s elanom i zadovoljstvom prekrili su zrcalima zidove brojnih teretana i još brojnijih modnih dućana, hodnike i spavaće sobe od poda do stropa, a ponegdje i sam strop.
Ipak rad s ogledalima nije ih pukao na neprestano ogledanje po radnji, znaju o kakvom je umjetnom, krhkom i oštrom materijalu i prividu riječ. Jer znaju oni napraviti i zrcala u kojima se izgleda elegantnije. O stvaranju pametnije i ljepše slike nisu trebali razmišljati, svatko tko se ogleda misli za sebe da je najljepši i najpametniji.
I u koroni su našli svoju nišu, rad s pregradama, staklenim stijenkama, eventualno s vizirima donosio im je zaradu. Samoizolacija im nije teško padala, ionako rade posao s nevelikim kontaktom s ljudima, od kojih se uvijek mogu zaštititi staklom.
Nevidljivi stropovi
U rađanju nacionalne države staklari su imali posla, ne samo kod popravka razbijenih izloga ili ratom oštećenih stanova i kuća, postojala su bočna segregacijska stakla za one koji su nepoželjni (tada to nisu bili migranti), za one koji nemaju domovnice i adekvatne papire, stranačke iskaznice ili, kako se govorilo, koji imaju pogrešna krvna zrnca.
A analiza krvnih zrnaca radi se također na komadiću stakla ili u epruvetama, dakako staklenim.
I u aktualnome tržišnom kapitalizmu staklari imaju važno mjesto, tko bi ako ne oni napravio tolike staklene stropove koji naoko nevidljivi stoje u tvrtkama, strankama, među spolovima, pa i u cijelom društvu.
Ako su bageristi i armirači zaduženi za gradnju duboke države, staklari su tu za staklene stropove. Koji moraju biti i čvrsti da bi oni na višoj etaži po njima mogli sigurno gaziti.
Kao što, na primjer, domaći i furešti hodaju po vidikovcu na Biokovu, koji su čvrstog i pretilog napravili, pogađate, baš staklari. I ljudi po njemu bezbrižno hodaju vjerujući u staklarske garancije. Ako to nije kompliment jednoj profesiji, teško je zamisliti što bi drugo bilo.
Staklarima nisu presudili limenke i tetrapak, pleksiglas ni sveprisutna plastika. Staklo i staklari sve to su preživjeli i iz svega izišli kao najbolji i najzdraviji. Možda zato što je staklo najsličnije ljudima, jedinoj vrsti živih bića koja proizvodi i koristi staklo.
Staklo je blisko ljudima, ne samo zato što sa staklenim stijenkama i stropovima živimo kao u terariju, nego i zato što staklo oslikava i krhkost naših gradnji i života.
A ako živimo u lomljivom staklenom svijetu, staklari su naši liječnici. Oni doduše ne nose bijele mantile, ali skalpelom režu sve bolesno i, uz pomoć štuka, stavljaju zdravo. Do idućeg loma.