To je jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti nogometa: život je tog dana izgubilo 39 ljudi, snimke su uznemirujuće

Kup europskih prvaka 1985. pretvorio se u nezapamćenu tragediju tijekom finalnog susreta Liverpoola i Juventusa u Bruxellesu, obilježenog ekstremnim sukobima navijača. Život je izgubilo 39 ljudi, a više od 600 pretrpjelo je ozljede. Vanjski zid dotrajalog stadiona Heysel srušio se pod težinom navijača talijanskog nogometnog kluba u bijegu od ekstremnih engleskih huligana kad su oni uletjeli u njihov sektor (Z), probivši zaštitnu ogradu postavljenu nakon prve tučnjave i gađanja kamenjem, tj. odlomljenim komadićima tribina.

Nakon toga osvetom gonjeni navijači Juventusa s drugog kraja stadiona pohitali su prema navijačima Liverpoola i krvavo se sukobili s belgijskom policijom, pretvorivši tribine u ratnu zonu. Unatoč svemu, utakmica je održana pod izgovorom da se spriječi daljnja eskalacija nereda i završila je gorkom pobjedom Juventusa. Jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti nogometa, nazvano “heyselskom tragedijom”, u fokusu je belgijsko-nizozemskog filma koji je svjetsku premijeru upriličio na Berlinaleu, a hrvatsku na 19. FMFS-u.

Snimljen s (ko)producentskim potpisom slavne braće Dardenne, “Heysel 85” donosi dokudramsku rekonstrukciju nesretnih događaja u realnom vremenu, pojačanu autentičnim arhivskim snimkama i sagledanu iz perspektive fikcionalnih likova, talijanskog novinara Luce Rossije (korektni Matteo Simoni) i Marie Dumont (više nego dobra Violet Braeckman), kćerke gradonačelnika Bruxellesa na poziciji njegova atašea za tisak.

Prave dokumentarističke snimke nevidljivim rezom se pretapaju u igrane u uvodnim minutama zahvaljujući odluci rumunjske redateljice Teodore Ane Mihai (“Waiting For August”, “La Civil”, “Traffic”) i njezina direktora fotografije Mariusa Pandurua da snime film na zrnatoj 16-milimetarskoj vrpci. Upoznajemo novinara tijekom intervjua s mladim navijačem Juventusa, inače njegovim mlađim bratom koji će se s ocem i ujakom naći u zloglasnom sektoru Z, tako da glavni muški lik bude razapet između profesionalnog i osobnog kad dođe do eskalacije stadionskog užasa koji se, sugerira redateljica Mihai, mogao i trebao spriječiti.

Predstavljanje likova i situacije izvedeno je kao u filmu katastrofe, s obzirom da “Heysel 85” koketira s tim žanrom. Znakovi tragedije su sveprisutni u “disaster movie” stilu, od nonšalancije gradonačelnika Dumonta (Josse De Pauw) kad ga na presici suoče s rizicima u vezi oronulog i pretrpanog stadiona, engleskih huligana i preprodaje ulaznica na crno koja se otela kontroli, do pozicioniranja navijača suprotstavljenih klubova u susjedne sektore, manjka ljudstva među snagama reda i neispravnih policijskih voki-tokija.

Ipak, “Heysel 85” je dokudrama s elementima političkog trilera (“Let 93”, “Peti rujan”...), odigrana u realnom vremenu. Netko je mogao snimiti i sportsku dramu fokusiranu na igrače i utakmicu, ali Mihai je odabrala ovaj pristup i kamera praktički ne ulazi na teren, odvijajući se u klaustrofobičnoj utrobi stadiona nalik podzemnoj grobnici. Zvuk ima važnu ulogu i dočarava ono izvan kadra dok slika ne pokazuje previše (periodički ubačene potresne stvarne snimke).

Urušavanje zida i vriskovi unesrećenih usijecaju se u uho zvukovnom jezivošću. Tako postavljen, film je prilično izvrstan i pogođeno tjeskoban do polovice da bi onda postao preopterećen i izgubio početni ritam i snagu kad se okrene pomalo repetitivnim sastančenjima birokrata raznih nacionalnosti koji prebacuju krivnju/odgovornost na navijače i mizoginično se odnose prema Marie, reducirajući je na to da samo prevodi, ne i da iznese svoj stav.

Lik nekompetentnoga gradonačelnika odveć je karikaturalan, ali prikaz poljuljanih temelja EU-a pet godina prije nego što je Toto Cutugno zapjevao “Insieme” sa stihovima “Together, unite, unite, Europe” prilično je razoran. Iako netko kaže “Moral je luksuz koji ne možemo” priuštiti, moralne dileme vješto su obrađene, s naglaskom na centralnu – je li se utakmica stvarno trebala odigrati (dok se beživotna tijela nehumano slažu na hrpu) i na taj način obeščastiti žrtve.

Nastavno na to, film donosi kritiku korumpiranog sustava koji štiti nemoralne političke moćnike vođene profitom po cijenu ljudskih života i dopušta im da prođu nekažnjeno (nakon katastrofe nije uslijedila nijedna ostavka, a engleski klubovi izbačeni su s europskih natjecanja do 1990.). Redateljica je izjavila da je “Heysel 85” metafora za svijet u kojem živimo. To se osjeti u preslici nejedinstva i kaosa od Europe do Amerike, gdje se 2026. održava Svjetsko prvenstvo u nogometu. Tempiranje premijere filma u godini SP-a dosta je subverzivno. *** ⅔