Upitana misli li da bi postala glumica kakva je danas da nije bilo filma "Žene na rubu živčanog sloma", koji je istinski proslavio i nju i Pedra Almodovara, legendarna Carmen Maura (r. 1945.) odgovorila je potvrdno u EU Oscar intervjuu za "Slobodnu" 2018. godine.
"Da, postala bih glumica i dospjela daleko. Možda ne s njim, ali bi uspjela. Kad smo Pedro i ja počeli dali smo mnogo jedno drugome. Ja sam dala njemu, on meni", rekla je Maura i dodala..."U Španjolskoj je snimljen dokumentarac o meni. U tom dokumentarcu pričam jako intimne stvari, ali i mnogi redatelji govore o meni.
Jedan od njih je Pedro. Rekao je divne stvari, uključujući ‘Carmen me otkrila‘. I to je istina", kazala je Maura. Bez Pedra ne bi bilo Carmen s kojom je snimio i "Pepi, Luci, Bom i druge djevojke iz grupe", "Mračne navike", "Što sam učinila da zaslužim ovo", "Matador", "Zakon požude" i "Vraćam se". No, vrijedi i obratno – bez Maure ne bi bilo Almodovara.
Glumičine izjave iz intervjua podsjetile su potpisnika ovih redaka da dođe do tog zaključka dok je gledao marokansko-španjolsku melodramu "Ljubav u Tangeru" ("Calle Málaga") koja je imala premijeru na Veneciji 2025. i stigla u hrvatska kina, začudo bez premijerne projekcije na Festivalu mediteranskog filma Split. "Ljubav u Tangeru" potvrđuje kako Carmen ne treba nužno Pedra da sjaji pred kamerom. Ovo je jedna od njezinih najboljih uloga, ekspresivna, topla, životna.
To je uloga o kojoj mnoge glumice u poodmaklim godinama mogu samo maštati. Glumica je centar filma i pojavljuje se praktički u svakom kadru kao Maria, Španjolka koja gotovo cijeli život živi u Tangeru, gdje je preselila s obitelji u doba Francove diktature. Tanger je u uvodnom natpisu predstavljen kao "mjesto pretapanja jezika i kultura", a Maria tu pripada dušom i tijelom, vidljivo po uvodnoj sceni kad korača ulicama i kupuje potrepštine.
Kad joj u posjet dođe Clara (Marta Etruria), otuđena kći iz Madrida, s prijedlogom, bolje reći zahtjevom da prodaju njezin stan i kaže "Nemaš nikakvih obveza koje te zadržavaju ovdje", tražeći od majke da dođe živjeti kod nje i djece ili preseli u dom za starije, mlada žena nema pojma o čemu priča, neovisno o tome što je u financijskoj krizi nakon razvoda i ne može više plaćati rentu.
Maria je dio zajednice, tu je cijeli njezin život, stare uspomene, dnevna rutina... "Četrdeset godina živim u tom stanu, ovdje ću umrijeti", notira Maria. "Calle Málaga" govori upravo o tome, osjećaju pripadnosti za neko mjesto koje formira čovjeka i njegov identitet, ali i generacijskom jazu, tj. otuđenju roditelja i djece.
"Bila je slatko i zaigrano dijete, sad kao da je netko drugi – ogorčena, sasušena neznanka", opaža za kćerku Maria koja će se vratiti kući iz doma za stare i otkupljivati prodane stvari od trgovca antikvitetima Absaloma (Ahmed Boulane) i sa njim ostvariti romansu. Načinom na koji Virginie Surdej snima Tanger, jasna je Marijina povezanost s gradom, a u skoro svakom kadru se vidi da režiju potpisuje Maryam Touzani, redateljica krasnog "Plavog kaftana", rođena u Tangeru.
Ako "Ljubav u Tangeru" nije toliko dobra kao prethodnik (određena predvidljivost, povremene dramske nategnutosti...), radi se o nježnom, senzitivnom i introspektivnom filmu koji je, vidno, za redateljicu i osobne naravi. Njezina baka je iz Španjolske došla u Tanger i živjela tu do kraja života. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....