Stalno se susrećemo s kritikama društvenih mreža, loši su za ovo, loši za ono, nikad ništa dobroga izrodilo nije... A nije baš tako. Pod uvjetom da znaš kako koristiti benefite moderne tehnologije. Toni Kusanović to zna.
Rođen prije 57 godina u Omišu, odrastao tamo, odabrao ga za život.
- Ja sam zaljubljen u Omiš - tako će nam kazati odmah u startu.
Po struci je konobar, radio je u omiškim hotelima, restoranima, kafićima, radio je i na kruzerima. Nudili mu posao u New Yorku, ali, priznaje, srce je vuklo doma. Već nekoliko zadnjih godina radim u maloj omiškoj firmi, proizvode digitalne touch screen jelovnike.
- Skupljam stvari vezane za Omiš. Imam dio kolekcije limenih kutija za kekse tvornice "Cetina", etikete za vino i ostala pića obitelji Radman, a i amaterski se bavim heraldikom Omiša - nabraja nam član Kulturno povijesne udruge "Omiški gusari".
No, nismo zbog toga sjeli za isti stol!
Vratimo se na spomenute društvene mreže. Poglavito Facebook. Na svojem je profilu Toni prije četiri godine počeo objavljivati "nekad i sad" fotografije. Započeo, nastavio i ostao (ugodno) iznenađen reakcijom svojih sugrađana, ali s vremenom i širokog i šarolikog fejsbučkog pučanstva.
- Cili život san u Omišu u kojem se, ruku na srce, i nisu događale neke velike promjene. S vrimena na vrime bi vidio neku staru razglednicu Omiša, obično nastalu između dva svjetska rata i tada bi se, virujen ka i mnogi, pita kako je bilo živit u Omišu u to vrime. U vrime kad je u gradu bilo u vrh glave 700, 800 duša - pripovjeda nam Toni, pa veli:
- Da iman vremeplov otiša bi posjetit Omiš tog vrimena. Gledajući te stare kartoline vidi se kako se stari grad i nije puno prominija, a zbog specifičnosti mista na kojem se grad nalazi, jedino "širenje" grada moglo se dogodit izgradnjom uz planinu ili na drugoj obali Cetine. Tu se i u vide najveće promjene, pa se taman tu i pojavila ideja o usporedbi fotografija "nekad i sad".
Prije pojave društvenih mreža tako što je bilo moguće napravit jedino organiziranjem kakve izložbe, danas je sve puno lakše. Svoj rad svako iole vičan tehnologiji može prezentirati bez problema.
- Sakupljanjem fotografija počeo sam se bavit prije više od 30 godina, ali kako su te stare kartoline bile dostupne samo na sajmovima antikviteta, svoje putovanje u Zagreb sam planira u vikende kad su se takvi sajmovi održavali. I onda na sajmu nerijetko razočarenje. Ili slaba ponuda ili visoke cijene. S vrimenom je kolekcija rasla, svemu usprkos, posuđiva san i kartoline od poznanika, fotografira ih (u to doba još nije bilo skenera), razvija film, izrađiva fotografije - pojašnjava nam početak nastanak kolekcije, koja je, dodajmo, već poprilično impresivna.
Neke od svojih "složenica" je podijelio s nama.
Priznaje kako nije neki ljubitelj penjanja po planinama, pa je sve fotografije " s visina" dobio od svojih prijatelja.
- Hvala Čedi, Zdenku, Leu, Zvoni, Marijanu, Deniju i svima koji su mi ustupili fotografije kako bi ovaj moj "projekt" bio uspješniji i zanimljiviji - kaže Toni.
I stotinu godina stare kartoline postaju izazovne, kada treba zauzeti isto mjesto s kojeg je - sad već blagopočivajući - fotograf tih davnih dana "okinuo snimak". Triba stat u njegove postole. E, da.
- U samom starom dijelu grada nema puno promjena, na ponekim kućama dograđen je kat i slično, ali na fotografijama to su tako mali detalji da su jedva uočljivi. Jedna od meni dražih usporedbi je upravo iz starog grada, di samo po detaljima sa susjedne kuće osoba može prepoznat koja je to pozicija - i dalje se raduje Toni, kao da je fotografija pred njim prva koju je usporedio.
Reakcije ljudi su ono što ga i dalje veseli.
- More je komentara ljudi koji prate moje objave, komentari su uistinu svakakvi, ali nijedan nije negativan. Sve su pozitivni, puni hvale za moj "rad". Puno njih traži od mene da organiziram i izložbu, jer ima dosta ljudi koji se ne koriste internetom i nisu na društvenim mrežama. Dogodit će se, valjda, i to jednog dana. Tribaju se steć uvjeti - veli nam Kusanović.
Ideja mu je, dodajmo, sjajna. Toliko dobra da je mislimo "ukrasti", ajde, probajte i vi...
