Da je prošetati Rivom, Kalelargom, Stradunom, Trgom bana Jelačića ili Korzom pa mlade što prebiru po mobitelima pitati što su to razglednice, rezultati bi nas vjerojatno iznenadili. Mladost koja ne zna i ne želi znati tko su Milošević ili Tuđman gotovo da ne pamti ni SMS-ove, a kamoli razglednice.
Kada im se šalje poruka, poslat će je preko neke od društvenih mreža, najčešće sa slikom, a često i s videom. I to trenutno, i posve besplatno. Zamisao i cijena razglednica, popratnih poštanskih maraka i vrijeme čekanja mogli bi ih samo nasmijati.
Slikovnu informaciju da su negdje na putu i da im je lijepo objavit će također na društvenim mrežama i odmah na nju dobiti odgovore.
Kao da je Renato Baretić s razlogom i vizionarski još 2005. naslovio svoju drugu zbirku "Kome ćemo slati razglednice". U današnjem digitalnom svijetu i uzrečica "Ni pisma ni razglednice" čini se zastarjelom i besmislenom. Već sutra moglo bi se govoriti: "Ni poziva ni poruke."
Poskupjele i markice
Međutim, razglednice ipak još žive, tiskaju se i prodaju. Nema ih baš na svakome kantunu, kao prije, ali opet ćete ih pronaći na kiosku ili među suvenirima. Ima sve više i besplatnih, reklamnih, vaše je samo da nabavite marku i pronađete sandučić. Doduše, od 1. listopada Hrvatska pošta, koja baš danas obilježava 53. Svjetski dan pošte, povisila je cijene poštanskih maraka i za razglednice. Tako je marka za čestitku poskupjela 25 lipa pa će iznositi 3,55 kuna u domaćem prometu. Nijedno poskupljenje ne veseli, ali ni ovo ne bi trebalo presuditi razglednicama.
Kao pripadnik generacije iz šezdeset i neke sretan sam da imam iskustva s kartolinama, kako se u Dalmaciji lipo zovu razglednice. Slao sam ih sa školskih izleta, putovanja, ekskurzija, iz vojske, na različite adrese. Otprilike toliko, možda i više, primio sam različitih razglednica. Uživalo se u fotografijama egzotičnijih gradova i mjesta, kao i u poštanskim markama i žigovima, duhovitosti poruke ili potpisa ekipe. Nije tu moglo biti velike otvorenosti i emocionalnog ogoljavanja jer je kartolina otvorena forma, čitaju je poštari i mnogi. Ali opet ih je bilo lijepo dobiti i slati, osim u slučajevima kada se slanje razglednica ne bi pretvorilo u obavezu.
Te su razglednice bile u punom koloru, šarene, pune vedrih boja, u skladu s kolorizmom tadašnjih Agfa, Kodak, Polaroid i drugih filmova, usklađenih s tada modernim bojama odjeće, žutom i crvenom. I kolorom optimističnih lica, kažu, najboljega perioda života u posljednjih sto godina. Fotografi su birali najpoznatije i najljepše prizore, po najsunčanijim danima, uz more, spomenike, šarene suncobrane...
Okrugle, u obliku cvijeta, dupina...
Razglednice su donosile šareni pozdrav odavde ili greetings odande. Da ne bude sve jednoobrazno, bilo je i noćnih prizora, fotografija gradova pod uličnim svjetlom. I razglednice su pratile napredak grafike. Papir i tisak bili su sve kvalitetniji, fotografije su se dijelile najprije na četvrtine, pa na osmine. Prijelom i pismo bili su sve inovativniji, došlo se do okruglih razglednica, onih u obliku cvijeta ili dupina...
Malo što je kao razglednica zagovaralo tezu da je svijet lopta šarena, zato su unosile kolorističku eksploziju i radost u sive poštanske sandučiće, među dosadne plave kuverte i smeđe poštanske pošiljke. Parafrazirajući reklamni slogan da je glazba zvučna radost, moglo bi se reći da je razglednica bila vizualna radost. Osim vedrih boja, tome je pridonosila činjenica da dolaze od dragih osoba. Generacija koja je pjevala "Pokloni svoj mi foto" poslije je prešla na "Pošalji mi razglednicu". A da bi poslao kartolinu, morao si znati ime, prezime i adresu. Nije to bilo ravno imanju broja telefona, ali ipak je bilo nešto.
Zato ne čudi da su ih mnogi skupljali i kao uspomene, ali i kao salvete, značke, novčiće, ploče, što se sve tada skupljalo. Mnogima su stajale na ormarima ili na frižiderima kao što se sada stavljaju magneti, a omjer vizualne snage kartoline i magneta je otprilike kao onaj LP ploče i CD-a. Pa vi onda govorite o napretku. Jedna od zadnjih faza napretka kartolina, njihov labuđi pjev, prije desetak godina, bile su i taktilne razglednice za slijepe.
Kad u ovoj opasnoj ekonomskoj krizi pomislim koliko sam novca potrošio na kartoline i marke, oblije me hladan znoj. Ali samo nakratko. Jer zbrojni potrošeni iznos relativno je visok, ali emocionalna dobit nemjerljivo je veća. Oni koji su kod razglednica razmišljali financijski, nisu ih ni slali. Nisu ih vjerojatno previše ni primali. Lovatori i nesentimentalci, konkretni tipovi, skupljali su i lijepili marke, ali one njemačke, a emotivci, ljudi od pisma, preferirali su poštanske marke. Tko je bolje prošao i bogatije živio, zaključite sami.
Povijest duga više od 150 godina
Razglednice su se odlično primile i u našim krajevima koji preferiraju usmenu formu, gdje bi mnogi radije uskopali vinograd nego napisali pismo, gdje nije bilo tradicije slanja pozivnica ni pisanih zahvala i gdje često lisica poštu nosi. Kartoline spominje i hit pjesma Zdravka Čolića "Pisat ću joj pisma duga" u kojoj se spominju "razglednice tople s juga, iz Banata, Bosne, Niša...". Kao razglednica koncipiran je i dizajniran prvi album Brucea Springsteena "Greetings from Asbury Park, N.J." iz 1973. godine.
A razglednice nisu pale s neba, niti ih je donijela roda, imaju one povijest dugu više od 150 godina. U kratkom članku Hrvatska enciklopedija navodi da su se prve razglednice (oslikane dopisnice) započele objavljivati u Beču 1870-ih godina. Wikipedija određuje razglednicu kao "najčešće pravokutni komad debljeg papira ili tanjeg kartona namijenjen za pisanje i slanje poštom bez omotnice. S prednje strane je otisnut motiv (najčešće umjetničko djelo, fotografija i crtež).
Usavršena reprodukcijska tehnika i razvoj fotografije, doprinijeli su da se u 20. stoljeću razvije industrijska proizvodnja razglednica. Umjetničke reprodukcije, pejzaži, a naročito slike gradova kao turistički suveniri postali su predmet kolekcionarstva. Krajem 20. stoljeća, u svijetu se slalo preko 4 milijuna razglednica dnevno. Proučavanje i sakupljanje razglednica zove se deltiologija. Po broju kolekcionara u SAD-u to je treći hobi nakon numizmatike i filatelije".
Kolekcionar Zdravko Valentaković prije dvije je godine u povodu knjige "Sveti Ivan Zelina - Sjećanje u razglednicama" naveo neke zanimljive stvari o njima.
"Promatrajući razglednice, lako ćemo uočiti da nema teme koja na njima nije oslikana u bezbroj varijacija. Čovjek niti ne sluti koliko će sreće i zadovoljstva naći u njima. U njima ćemo prepoznati svijet i ljude od jučer i dalje u prošlost, kao kakvim izokrenutim dalekozorom. Stare su razglednice umjetnička djela. Njihov najveći procvat, njihovo veliko doba bilo je između 1900. i 1914. godine. Ulagalo se tada u razglednice mnogo napora, ručnog rada, tehnike tiskanja pa u usporedbi današnje razglednice izgledaju jadno. Popularnost razglednice bila je takva da su je imala i najmanja mjesta.
Na starim razglednicama možemo najčešće vidjeti prikaz naselja, ulica napučenih ljudima, značajnih kuća, trgovina, restorana, župnih kuća, crkava, vatrogasnih domova itd. Duboko sam uvjeren da razglednice predstavljaju kulturno bogatstvo", piše Valentaković.
On je razglednice podijelio u nekoliko vrsta, navevši i kompozitne (koje se sastoje od više slika jednake veličine), potpouri razglednice (s više motiva, od kojih je jedan glavni) Leporello (razglednice- harmonike) te foto-razglednice, koje su s pravom fotografijom, često unikatne.
Ivan Bogavčić, povjesničar umjetnosti i kolekcionar te osnivač Instituta za vrednovanje i obradu razglednica, i Iva Salopek Bogavčić napisali su i objavili izvorni znanstveni rad. Oni su naveli da su "razglednice od ekonomsko-političkog oblika poštanske komunikacije kraja 19. stoljeća prerasle u vizualno-turistički simbol cijelog 20. stoljeća".
‘Bellevue‘ na prvoj hrvatskoj razglednici
Njih su dvoje prije dvije godine u časopisu "Peristil" objavili rad "Prve razglednice na prostoru Hrvatske".
"Najstarija do sada poznata tiskana hrvatska razglednica nastala je na kraju 1880. kao novogodišnja čestitka Spiridona Tocigla, vlasnika hotela ‘De la Ville‘ u Splitu", utvrdio je Ivan Bogavčić za Slobodnu Dalmaciju u svibnju ove godine.
"Hotel ‘Bellevue‘, tada pod imenom ‘De la Ville‘, prikazan na prvoj hrvatskoj tiskanoj razglednici. Razglednica je upućena iz Splita 23. prosinca 1880. u Veneciju. Jedna razglednica ipak je otišla iz Hrvatske prije splitske, ali ona nije bila tiskana, nego ilustrirana rukom te je poslana iz Samobora 1871. godine", napisala je tada novinarka Eda Vujević.
Zadar je itekako bio uključen ne samo u slanje i primanje razglednica, nego ih je od 1897. do 1914. u njemu izdavalo najmanje devet stalnih nakladnika. Prema tekućim novinskim zapisima, u Zadru je već do 1898. izdano čak tridesetak vrsta razglednica, a 1900. taj se broj popeo na nevjerojatnih 170 vrsta. Katastrofalno razaranje Zadra i raseljavanje stanovništva daje njegovim ranim razglednicama osobito značenje. "One su postale autentični dokumenti o tome ‘kako je nešto bilo‘, ali i sentimentalni putokazi u prošlost", piše u kritičkom tekstu na internetskim stranicama Gradske knjižnice Zadar.
"Najstarija do sada poznata razglednica koja je čisto dubrovačka je ona iz 1897. godine jer je i nakladnik i tiskara iz Grada", rekao je prije dvije godine Vladimir Šarić, kolekcionar svega vezanog uz Dubrovnik, koji u kolekciji ima i 1300 kartolina.
Prema pisanju portala Sebenico, u Šibeniku najstarija razglednica datira iz 1896., izdao ju je vlasnik knjižare E. de Schönfeld u povodu otkrivanja spomenika pjesniku Niccolu Tommaseu. Na portalima i društvenim mrežama pisalo se o starim razglednicama Primoštena, Drniša, Makarske i drugih većih i manjih dalmatinskih mjesta.
De luxe izdanja
A upravo se svim tim dalmatinskim kartolinama godinama bavi splitski kolekcionar i ugostitelj Igor Goleš. On je 2014. godine objavio knjigu starih razglednica "Zaboravljena Dalmacija", a godinu poslije njezino dopunjeno izdanje. Kruna je uslijedila s knjigom "Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije", u kojoj je na 948 stranica većeg formata objavio 1646 razglednica, tiskanih i poslanih između 1893. i 1940. godine. To su kartoline iz zbirki 60 najvećih dalmatinskih kolekcionara. Sve tri knjige sam je uredio i financirao, bez potpore Ministarstva kulture i medija te bez kvalitetnog otkupa.
"Ovo su prestižna de luxe izdanja, usporedio bih ih s Rimčevim Conceptom Two, a primjerak će biti poklonjen i papi Frani. Poseban je osjećaj kad vidiš koliko nekim ljudima te knjige znače, osobito kakvu emociju u njima bude", rekao je Goleš za Slobodnu Dalmaciju novinaru Branku Radoniću, uz napomenu da nema jednu, nego desetke najdražih razglednica. Najskuplja je razglednica Dalmacije koju je imao u rukama ona Splita iz 1893. godine, vrijedna najmanje 3000 eura.
Iz svega navedenoga nije teško zaključiti da su stare razglednice često neprocjenjivo vrijedna osobna uspomena, ali i povijesni i društveni dokument. Ma koliko kruta struka i Ministarstvo šutjeli o tome i ma koliko je industrijska proizvodnja i turistička konfekcijska, pa i kičasta namjena gušila individualnu kreativnost autora.
Posebna pažnja
Na kartolinama su često prizori koje više ne možemo vidjeti niti o njima imamo drugih svjedočenja, na njima su zabilježene situacije koje se ne mogu ponoviti, a često su potpisani ljudi kojih više nema. Ako to nije vrijedno posebne pažnje, ne znam što jest.
Dakle, čuvajmo svoje razglednice, kao uspomene one nama ne gube na vrijednosti, a tko zna koliko će vrijediti za trideset, pedeset ili sto godina, mogle bi dobro doći nama, djeci ili unucima za podebljanje mirovine. Osim toga, pišimo i šaljimo nove razglednice, ne dopustimo da iščezne taj običaj, ionako jeftino letimo na razna odredišta, sve preko mobitela, bez papirnog traga. Pošaljite koju kartolinu, makar i samima sebi, vidjet ćete kako ju je lijepo primiti. Dugi život žive gramofonske ploče, zašto ne bi i razglednice?
