Italija je uvijek dobra ideja – pogotovo ako govorimo o regiji Toskani. Treći put nas je trasa nanijela tamo, i to ona prekomorska: brodom talijanskog prijevoznika flote "Snav", nakon što nam se izjalovio prvotni plan o odlasku nešto južnije, na Capri, Amalfi obalu i Sorrento nakon kvara na Jadrolinijinoj "Dalmaciji". Toskana kao utješna opcija? Zašto ne!
Naša je avantura započela, dakle, već na trajektu, koji je do Ancone iz Splita bio krcat kao nikad dosad – vjerojatno dijelom i zbog izostanka linije broda "Dalmacija". Hodočasnici, biciklisti, sinjski alkari... I mi, obični turisti.
Kabina na brodu bila je veoma udobna, čista i prilično prostrana, s vanjskim oknom, a večera u a la carte restoranu ugodno iznenađenje. Porciju podušene velike komarče s brdom školjaka platili smo samo 23 eura, pizzu nekih desetak. Cijene su više "vanjske" nego brodske.
Za doručak smo kao kabinski putnici dobili kaveni napitak po želji i brioš. Nakon iskrcavanja uslijedila je organizirana vožnja autobusom po najvažnijim lokalitetima ove regije "po sredini čizme", najprije Montepulciano, pa Pienza prvog dana, s noćenjem u "najhotelskijem" gradiću, Termama Montecatini. Dakle, ako niste bili u Toscani, planirajte čim prije - možda već sad!
Gužve su manje, ali vrlo je živahno. Talijani znaju posao; dok mi prodajemo sunce i najljepšu morsku obalu na svijetu – i to samo u sezoni kupanja, što je stvar čiste inercije, a ne neke pameti – oni ulažu u brending i ubiru sočne turističke plodove cijele godine.
Jedan od razloga za to su ne samo ljepota i kultura – to imamo i mi – nego realne cijene.
Espresso ili cappuccino u Italiji, na primjer u Nacionalnom parku Cinque terre (koji nije dio Toskane, nego Ligurije, ali smo ga isto vižitali) stoji kao u kafiću u sklopu trogirskog "Kauflanda". Usred Toskane, u čarobnoj maloj Pienzi, koktel Bellini platili smo ravno pet eura, koliko stoji i čaša rosea ili prosecca di Valdobbiadene.
U Montepulcianu smo jeli u nešto skupljem restoranu i čašu crvenog vina, colu i dva jela s desertom platili oko 60 eura, ali na većini mjesta slična jela smo plaćali od 40 do 50 eura; Talijani naplate servizio, to jest uslugu posluživanja i to nešto podiže cijenu. Inače, Toskana je vinogradarski i poljoprivredni te tradicionalno stočarski kraj, pa je pravi grijeh tamo ne kupiti nešto spize; njihovu čuvenu manistru pici, sir pecorino, vino (ako vam se da mučiti s botiljama - nama se ipak nije dalo), salamu od veprovine, delicije s tartufima i sveprisutnim pistacijama, cantuccine i panforte...
Čekajte, ima još divota za nepce, ali i džep. Idućeg dana guštali smo u Pisi i Sieni, apdejt cijene za ulazak na kosi toranj je trenutno 20 eura. A budući da se na toranj ne valja penjati praznog želuca jer "zanosi", prethodno smo doručkovali u blizini tornja, restorančiću "L‘Europeo" za deset eura: tri komada bruschetta s rajčicama i zrelim pršutom, čašom narančina svježeg soka i kave s mlijekom. Za lokalitet tik do tornja, vrlo okej.
Potom smo, nakon obilate porcije kulture na Polju čudesa (Campo dei miracoli) u Pisi otišli u Luccu, jednako čaroban gradić koji još i više odiše autohtonim duhom Toskane. Dok za Pisu vele da je postala "zabavni park" za turiste, Lucca još ima svoj snažan pečat i živost prave Italije bez viška kontaminacije turizmom, tim "poljupcem smrti". Tamo smo uživali u điradama, ukusnom ručku od paste cacio e pepe i pizze uz obvezni Aperol spritz, koji svugdje u Toskani stoji oko šest eura.
Jedina skupa kava, usput rečeno, bila je na Gospodskom trgu (Piazzi della signoria) u Firenzi: tamo smo espresso i macchiato platili devet eura. Kuriozitet: u Lucci, u poznatoj slastičarnici "Pinelli", čašu vode naplaćuju šezdeset centi, dakle više se isplati kupiti bočicu vode. No, imaju divne kutije s ručno rađenim bombonima i pralinama po cijenama od 15 do 25 eura, koje će vam zamotati u ukrasni papir. Divno mjesto, sve u svemu, tik do ugodne gradske knjižare s malom čitaonicom.
A sad evo poslastice made in Siena. U tom gradiću sazdanom od crvene opeke, gdje se svake godine na trgu tradicionalno održavaju konjske utrke između devet najboljih gradskih kontrada, postoji drevna slastičarnica "Nannini". Vjerovali ili ne, tamo kolači stoje po tri eura! Tiramisu s pistacijama u čaši je sedam eura, i to su najskuplje slastice, vjerojatno zbog ambalaže koju realno možete zadržati. Fotografije iz vitrine govore za sebe...
Cinque terre su, pak, često dio aranžmana vezanih uz Toskanu, premda spadaju pod Liguriju i na Ligurskom su moru. Željeznica kreće iz La Spezie, gradića koji po duhu podsjeća na slovenski Piran, i dnevna karta za vožnju brzim vlakovima po tim, nekoć izoliranim ribarskim selima do kojih i dandanas ne postoji drugi kopneni put, stoji 22 eura. Vižitali smo u našoj điradi najveće selo, Monterosso al mare, najbliži Genovi, potom se spustili do prenapučene Vernazze, da bi razgled završili u Manaroli, iz kojega puca pogled na najljepšu kartolinu Cinque Terra. Izostavili smo, primjećujete, Cornagliu i Riomaggiore, inače njihovo administrativno središte, te proćakulali u Manaroli sa simpatičnim mještaninom, vremešnim signorom Sergijem, koji voli sjediti pred kućom i podružiti se sa sumještanima. Stanuje pored kultnog vinskog bara "Nessun dorma" u Manaroli, pokojna supruga bila mu je iz Trsta, pa je nekoć davno, otkrio nam je, posjetio obalu Jadrana bivše Jugoslavije...
– Sjećam se lijepog Dubrovnika, tamo sam bio jako davno – ganuto se prisjetio simpatični Sergio, udovac zlatne dobi iz Manarole.
San Gimignano, pak, neizostavan je gradić u svim posjetama Toscani, koji nalikuje na kulisu kakva srednjovjekovnog flma. I tamo smo se pogostili ručkom po pristojnoj cijeni, ljubaznost Talijana je čarobna. Gospođa nam je posvetila pažnju kao da smo jedini gosti u onoj živahnoj košnici, donijela parmigianu, zanimalo ju je paše li nam jelo. Oduševljeni smo pristupom Talijana gostima, njihovom srdačnošću i cijenama koje bi otrpjele i manje ljubazan pristup.
Tako se radi posao: jednostavna, domaća jela, cijene koje nisu sezonska deračina nego dugoročno održiva priča, i topao domaćinski pristup. Usput, porcija sladoleda u Italiji iznosi tri eura, a uključuje dva okusa (ekvivalent našim kuglama). Najveća porcija je pet eura, tri savršena okusa koja jedva uspijete pojesti s obzirom na veličinu porcije (konkretno, u Nacionalnom parku Cinque Terre, gdje bi očekivano bile najviše cijene s obzirom na geografsku izoliranost).
Vrhunac Toskane ostavljen je za sam kraj: Firenca, taj grad ljepote, umjetnika, Boticcelija i Cellinija, spomenik koji živi i pulsira cijelu godinu. Čega sve tamo od kulturnog blaga ima lako nađete na Wikipediji, ajmo mi životne stvari: o spizi.
Bisteccu fiorentinu, ogromnog normativa od 600 grama sa pečenim krumpirom i čašom odličnog toskanskog vina platili smo 37 eura. Porcija je "brutalno dobra" i "pesante", a konzumirali smo je tik do krstionice u centru, u ristoranteu Sasso do Dante (u prijevodu: Danteov kamen). Poslije je red zasladiti se, pa smo guštali uz samu katedralu Santa Maria del fiore na Piazzi Duomo, u lokalu Don Nino i opet u sicilijanskom cannoleu (tri i pol eura) i velikom Aperolu od osam eura, što je nešto skuplje nego drugamo. No, katedralu smo mogli dotaknuti, a cannolo s pistacchiom bio je božanstven kao da ga je maestro Bruneleschi osobno dizajnirao.
Ovaj put smo izostavili posjetu Mercatu Centrale iliti središnjoj gradskoj tržnici koja je živi, kao neki zasebni organizam grada, te čuvenoj statui porcellina koji ispunjava želje. Nama su se ionako u Italiji u ovoj điti sve ispunile, osim jedne...
Naime, među najljepšim torbicama na svijetu smatraju se one upravo sa firentinskom adresom, brend supružnika Carle i Roberta Braccialinija, osnovan 1954. godine upravo u Firenzi, toj kolijevci talijanske kožne galanterije. Kod njih u ponudi ima čarobnih modela koji podsjećaju na vedru činjenicu da i u odrasloj ženi pomalo čuči djevojčica, pa je tako svaki primjerak torbe spoj vrhunskog zanata, kvalitetnog materijala i mašte, a oblici znaju biti svakojaki: od leptira do helikoptera. Naravno, imaju i online shop, ali "nije baza". Eto, jednostavno su nam bile "velike oči", zaboravili smo otići u jednu od nekoliko čarobnih butiga Braccialini, a najbliža Splitu inače je outlet prodavaonica u Bresciji. Ostadoh bez svoje boršice iz snova.
No, moramo imati "skužu" za ponovni dolazak u Firenzu, zar ne? Tada bismo mogli i ponoviti obilazak galerije Uffizi, koji smo poduzeli pretprošli put. Ciao, bella Toscana i Firenze s tvojim divnim Ponte Vecchiom i svim drugim mostovima i trgovima! Ci vediamo di nuovo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....