Snovi su stoljećima fascinirali filozofe i umjetnike. Doživljavani su kao božanske poruke, način razvijanja kreativnosti i, od uspona psihoanalize u 19. stoljeću, ključ za razumijevanje naše podsvijesti, piše BBC.
"Vizija sna" Albrechta Dürera (1525.) prvi je zabilježeni opis umjetnikovog osobnog sna u zapadnoj umjetnosti. Akvarel, očito naslikan u žurbi nakon buđenja, prikazuje poplavu vode koja se slijeva na njega s neba. "Probudio sam se drhteći u svakom udu i trebalo mi je dugo da se oporavim", napisao je.
Psihoterapeutkinja Philippa Perry kaže da, iako su je u školi učili da knjiga snova ne postoji, desetljeća prakse su joj pokazala da "određeni predmeti obično nešto znače" i "kada netko sanja vodu, obično se radi o osjećajima". Njoj zvuči kao da se Dürer "utapao u osjećajima" i iako, naravno, ne može biti sigurna koji su to osjećaji, "većina nas, priznali mi to ili ne", ili ih nije svjesna kad se probudimo, "boje se smrti i zaborave", kaže ona.
Iako je renesansa poticala interese antičke filozofije za proučavanje snova, to se moralo pomiriti s dominantnom kršćanskom ideologijom, koja nije odobravala poganska tumačenja. Većina slika iz snova bila je biblijske prirode.
Jakovljevi snovi – kao i oni koje je Josip tumačio faraonu – bili su omiljene teme: Rafael ih je naslikao na stropu Vatikanske apostolske palače 1518. godine. Živopisne metafore sna prikazane su u sferama koje lebde nebom kao da žele naglasiti da je njihovo razumijevanje izvan dosega smrtnika.
Mitološke teme, kao što je „Usnuli Apolon i muze sa sudbinom" (1549) Lorenza Lotta, mogle su, međutim, dati umjetnicima slobodu da predlože vezu između snova i nadahnuća. Čini se da je Apolonov san dao muzama slobodu da odbace svoju odjeću i trče na obližnjoj livadi, sugerirajući nesputanu kreativnost koju san može osloboditi.
Košmarni sadržaj slika Hieronymusa Boscha ostavio je dojam na puno veći broj ljudi. Njihove scene gotovo sigurno nisu bile shvaćene samo kao umjetnikov prikaz raja i paklene vatre, već kao prikazi noćnih mora upozorenja koje bi mogle posjetiti grešnike i upozoriti ih na ono što ih čeka ako se ne pokaju. To postaje eksplicitno u "Tundalskoj viziji" (oko 1520.-30.) Boschovog sljedbenika, u kojoj se zalutali vitez vidi kako lebdi nad vlastitom košmarnom vizijom pakla.
Snovi kao subjekti u slikarstvu uglavnom su izašli iz mode u racionalno doba prosvjetiteljstva, ali u 18. stoljeću nastaje jedan od najpoznatijih opisa - "Noćna mora" (1781.) Henryja Fuselija. Bez književnog, biblijskog ili drugog presedana u Povijest umjetnosti, još uvijek se opire tumačenju, iako je neki vide kao preteču psihoanalitičkih teorija Sigmunda Freuda.
Perry sliku ne doživljava kao izravni portret noćnih užasa. Umjesto toga, ona u bespomoćnoj pozi žene, nezdravom zanimanju konja za njezino međunožje i položaju gremlina - koji možda sugerira da će se isprazniti na nju - vidi "mokre snove ponižavanja žena koje bi mnogi muškarci mogli imati." Ili, dodaje ona., "žene... naši snovi i naše seksualne fantazije rijetko su politički korektni, bez obzira na spol."
Simbolisti su bili ti koji su snove vratili u prvi plan umjetničkog izražavanja. Za slikare poput Gustavea Moreaua i Odilona Redona snovi su bili metoda dešifriranja stvarnosti i misterija postojanja. Redonovo "Oko, poput neobičnog balona, penje se u beskraj" (1882.), u kojem se čini da balon u obliku oka podiže čovjekovu glavu u oblake, sugerira često neskladne slike snova. Nije iznenađujuće da je pokret imao veliki utjecaj na nadrealiste.
Primarna inspiracija za nadrealizam došla je iz Freudovog "Tumačenja snova". Prema Freudu, snovi su izraz tajnih želja koje je autocenzura izokrenula u slike koje sanjaru nakon buđenja nemaju smisla. Dešifrirajući njihovo skriveno značenje, vjerovao je da psihoanaliza može izliječiti pacijenta od svega što ga muči.
Međutim, dok je Freud vidio snove kao nešto što treba dešifrirati da bi se izliječilo, nadrealisti su ih vidjeli kao sredstvo za oslobađanje nesputanog kreativnog izražavanja.
U nadrealističkom slikarstvu sanjar obično nije prikazan. Umjesto toga, gledatelj se izravno suočava s unutarnjom logikom sna. U snovitim prizorima ispunjenim nemirom Giorgia di Chirica ili neobičnim slikama, kolažima ili multimedijskim djelima Maxa Ernsta, snovi poprimaju oblik zagonetki koje propituju gledateljevu percepciju stvarnosti.
Freud je, mora se reći, bio fasciniran njihovim idejama, iako je malo promijenio priču kada je 1938. godine upoznao Salvadora Dalija. Dalí je sa sobom donio svoju sliku "Metamorfoza Narcisa" (1937.), na kojoj je Narcisa koji zuri u jezero oponašaju prst i palac koji drže razbijeno jaje iz kojeg izvire cvijet narcis. Freud je prije toga doživio nadrealiste kao "apsolutne luđake" - no Dalí ga je svojom "neporecivom tehničkom vještinom" natjerao da preispita svoj stav.
Sama Perry istraživala je nadrealistički pristup snovima kada je 2017. snimila dokumentarac ‘Kako biti nadrealist s Philipom Perry‘ za BBC. Poput njih, osnovala je Bureau of Surrealist Research i zamolila članove javnosti da joj ispričaju svoje snove, a zatim ih je zamolila da ih nacrtaju. "Najpotresnija stvar od svega je što su izvukli iz toga kada su ponovno proživjeli vlastite snove", kaže ona.
S pacijentima Perry obično koristi gestalt terapiju, koju je prvi upotrijebio njemački psihijatar Fritz Perks, u kojoj sami sebi prepričavate svoje snove iz vizije svih predmeta u snu. Ideja je da je sve u snu dio vas, tako da ćete točno znati što će vam reći i tako doći do boljeg razumijevanja sebe, piše BBC.
U našoj trenutnoj situaciji, Perry misli da bi višestruki pristup bio koristan. „Nacrtaj svoje snove; zapiši ih. Sve ove stvari će vam pomoći da obradite emocije i osjećaje iz sna. Vi preuzimate vlasništvo nad njima i stoga preuzimate kontrolu", kaže ona.