Velikim i, po reakciji publike i ocjeni nazočnih predstavnika struke, vrhunskim koncertom na ljetnoj pozornici Alkarskih dvora, Gradska glazba Sinj je uoči završnice 307. alkarskih svečanosti i u okviru sinjskog ljeta “Dani Alke i Velike Gospe” obilježila 160. obljetnicu.
Kao početak svoga djelovanja Gradska glazba Sinj uzela je 1862. godinu, kada su narodnjaci Sinja otvorili hrvatsku čitaonicu i osnovali vlastitu puhačku glazbu.
Ostalo je zapisano da je skupina narodnjaka to napravila kao oporba autonomaškom Casinu i Bandi musicale, iz čega proizlazi zaključak da je i prije 1862. godine u Sinju postojala glazba, ali autonomaška.
307. Sinjskoj alci svojom je glazbom, najupečatljivije koračnicom “Sinjski alkari” Sinjanina Josipa Kuletina, veliki doprinos dala Gradska glazba Sinj, čiji članovi stazu alkarskog trkališta osjećaju svojim prirodnim okruženjem jer na njoj generacije glazbom prate alkarsku povorku od svoga utemeljenja.
Društvene i političke mijene
O 160. obljetnici Gradske glazbe Sinj govorili su nam njezini danas aktivni članovi, Damir Vučković, kojemu svi ostali priznaju da najbolje poznaje sinjsku glazbarsku povijest, aktualni predsjednik Petar Pavlović i prof. Grgo Grubišić, koji već 20 godina obavlja dužnost kapelnika.
– Prije deset godina, kada je Gradska glazba Sinj obilježavala stoljeće i pol svoga djelovanja, prikupljeni su podaci o njezinu rađanju i razvoju – kaže Damir Vučković.
– Kroz njih se mogu slikovito prizvati u sjećanje mijene u društvenim i političkim odnosima alkarskoga grada. Tako su sinjski narodnjaci i autonomaši već 1865. godine, dakle tri godine od početka djelovanja narodnjačke glazbe kao oporbe autonomaškoj, s autonomašima sklopili interesni brak, iz kojega je za općinskog načelnika došao Ante Buljan, narodnjak i inicijator narodnjačke glazbe.
U toj prigodi okupljenim odličnicima glazbenu ugodu zajednički su priredile glazbe obiju opcija. Taj brak, kao u pravilu i svaki drugi sklopljen iz interesa i bez ljubavi, raspao se poslije dvije godine, kada su na izborima pobjedu odnijeli autonomaši. Na čelu njihove slavljeničke povorke gradskim ulicama stupala je Banda musicale.
– Iduće, 1868. godine narodnjaci su pobijedili na općinskim izborima, a pobjedničke ovacije među građanima poticala je narodnjačka glazba – pojašnjava Vučković.
– Godinu poslije, kada su ratovi s Osmanlijama bili samo u sjećanjima, narodnjaci su iskoristili dolazak turskog paše Sarfeta i ponovno organizirali slavlje zbog izborne pobjede iz prethodne godine svečanim koncertom svoje glazbe, pri čemu su na zgradu franjevačke Gimnazije, u kojoj su profesori od 1854. godine predavali na hrvatskom jeziku, izvjesili hrvatsku zastavu – kazuje Vučković.
Najstarija fotografija
– Godine 1870. narodnjaci u Sinju ostvaruju treću uzastopnu pobjedu, ovaj put za Carevinsko vijeće, te šalju autonomaše na političku marginu – objašnjava Damir Vučković.
– Tada glazba dobiva ime Gradska, ali vrlo brzo se preimenuje u Sinjsku vilu. Stara narodnjačka glazba s novim imenom počinje nastupati na crkvenim svečanostima, a općinska vlast je uvrštava među korisnike stalne novčane potpore.
U svim društvenim i političkim događanjima toga vremena, Sinjska vila svirala je na najvažnijim događajima. Pa je tako 1875. godine, svirajući Carevku, dočekala u Sinju cara Franju Josipa, istoga dana navečer za cara, svitu, domaćine i sav narod održala je koncert, a poslije koncerta, na posebnoj zabavi za odličnike, Sinjska vila svirala je plesnu glazbu.
Najstarija fotografija Sinjske vile nastala je 1887. godine, u prigodi proslave 200. obljetnice doseljenja naroda iz Rame te donošenja u Sinj slike Majke od Milosti.
Na tom velikom slavlju, od procesije i posvećenja zavjetne crkve na Starom gradu do narodne veselice na Pijaci, glavnom gradskom trgu, Sinjska vila imala je glavnu sporednu ulogu. Povezanost narodne glazbe, lokalne crkve i alkara izrasla je u neraskidivost.
Članovi Alkari
Čak i u vrijeme komunističke vlasti najveći broj glazbara pojedinačno je nalazio način uveličavanja crkvenih slavlja. Alku je danas naprosto nemoguće zamisliti bez sudjelovanja glazbe i glazbara.
Od “Alkarskog zova”, kojim trubač po zapovijedi alaj-čauša poziva alkara da s kopljem u ruci pojuri i gađa alkarsku metu do koračnica po kojima stupaju alkarski momci, ali jednako harmonično gaze i alkarski konji.
Osim toga, veliki broj alkara i alkarskih momaka bili su kroz minule godine, a neki su i danas, aktivni članovi sinjske glazbe. Takav je bio i Nikola Cerinić, najtrofejniji alkar u povijesti Sinjske alke, s 12 slavodobitničkih plamenaca.
'Vesela je srbadija'
Nakon što je 1899. zaključio alkarsku karijeru, Cerinić je pristupio Sinjskoj vili, gdje je odmah postao vodeći klarinetist, a potom je bio i dirigent. U to vrijeme počinju velika politička previranja koja su dovela do gašenja Sinjske vile. Sinjski nositelji sokolaških ideja osnivaju svoju glazbu, Banda musicale je bila u rasulu, a Sinjska vila i dalje je bila glavna.
Prigodom svečanog otvaranja novog vodovoda s izvora Kosinac na Hanu 1912. godine, Sinjska vila je u nazočnosti carskog namjesnika odsvirala koračnicu “Vesela je srbadija”.
Carska vlast odmah je dekretom raspustila Sinjsku vilu, a njihova glazbala predana su udruzi Marijine kongregacije, koja odmah formira svoju glazbu, od naroda nazvanu “Fratarska”.
Općina je preuzela obvezu skrbiti o materijalnim potrebama, a obveza glazbe bila je nastupiti na više od 10 važnih događanja tijekom godine, ne računajući doček i ispraćaj važnih gradskih gostiju i promenadne koncerte.
Kako su nastupile četiri ratne godine, nastupi glazbe Marijine kongregacije bili su rijetki, sveli su se tek na crkvene svečanosti i Alku. Promjene koje je Prvi svjetski rat donio poslije raspada Austro-Ugarske doveo je do fomiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Glazbarima Marijine kongregacije ne mili se svirati za Karađorđeviće pa im nova kraljevska općinska uprava oduzima instrumente i predaje ih sokolašima.
Režimski postupci
Ne mireći se s režimskim postupcima, glazbari Kongregacije kupuju stara glazbala od ugasle glazbe u Vrlici. Predanim radom glazba Kongregacije kvalitetom ubrzo sustiže sokolaše.
Traženi su na proslavama narodnjaka, od Sinja do Splita, Šibenika i Imotskog, koji se suprotstavljaju protuhrvatskim orjunašima.
Zabilježeno je da je 1925. godine, na Petrovdan i tisućitu obljetnicu hrvatskoga kraljevstva, došlo do zajedničkog nastupa glazbara Kongregacije i sokolaša koji su svirali marševe ulicama Sinja. Tada i nikada više.
– Politički podijeljeni, glazbari Kongregacije svirali su na jednoj, a sokolaši na drugoj strani Pijace – kaže Vučković.
– Desetak godina prije početka Drugog svjetskog rata došlo je do snaženja vojnoga garnizona u Sinju pa je u tom sklopu stigao i vojni orkestar Hajduk Veljko s 25 profesionalnih muzičara.
Uz nastupe za vojsku, Hajduk Veljko svirao je u gradskom perivoju, na Pijaci, priređivao je koncerte. Kvalitetom je nadrastao glazbu sokolaša i Kongregacije. Za ratnih dana u od Talijana okupiranom Sinju svira Banda militare. Kapitulacijom Italije glazbare Kongregacije mobilizira Domobranski zdrug.
Odbijaju ustaški poziv
Nakon dolaska Nijemaca u Sinj, glazbari odbijaju ustaški poziv da se pridruže njima. Ulaskom partizana u Sinj u listopadu 1944., svi glazbari pristupaju Vojnoj glazbi 20. divizije, s kojom su sredinom 1945. godine dospjeli sve do Trsta. Kontinuitet glazbenog života u Sinju osigurava nekoliko starijih glazbara, koji zbog godina nisu pošli s partizanskom vojnom glazbom.
Završetkom Drugog svjetskog rata i povratkom glazbara u Sinj i formalno se formira Gradska glazba Sinj, koja pod tim imenom u kontinuitetu djeluje već gotovo 80 godina i koja je izrasla među najkvalitetnije puhačke orkestre u Republici Hrvatskoj – zaključuje Damir Vučković.
Predsjednik Gradske glazbe Sinj je Petar Pavlović. Njega je dopalo biti na čelu organizacije proslave jubileja, što, kaže, uz pomoć drugih vrijednih članova radi sa zadovoljstvom.
Naklonost i povjerenje
– Gradska glazba toliko je ušla pod kožu građanima Sinja da nikako ne smijemo dovesti u pitanje njihovu naklonost i povjerenje – kaže Pavlović.
– Ponosni smo na slavljenički koncert koji smo darovali sugrađanima. Isto tako smo priredili vrlo posjećenu izložbu fotografija Gradske glazbe Sinj, na kojima su mnogi naši sugrađani prepoznali svoje očeve i djedove.
Svečanu sjednicu, na kojoj ćemo odati priznanja našim zaslužnim članovima i svima koji su nam pomagali, održat ćemo u najskorije vrijeme. I ovom prilikom im izražavam zahvalnost. Posebno bih zahvalio predsjedniku Zoranu Milanoviću, koji je pokrovitelj našeg jubileja, gradonačelniku Miru Bulju, koji nas je u svemu podržao, i Gradskom vijeću, koje nam je jednoglasno dodijelilo Nagradu Grada.
Uglavnom, i kada prestanemo s obilježavanjem naše 160. obljetnice, idemo dalje s još više žara jer Gradska glazba Sinj to zaslužuje – kaže Petar Pavlović.
'Nije me bilo strah'
Kapelnika, profesora Grgu Grubišića, Solinjanina koji je po majci iz Brnaza, upitali smo je li ga prije 20 godina bilo strah preuzeti dirigentsku palicu od Josipa Župića Maze, kojega su Sinjani držali institucijom.
– Nije me bilo strah – kaže Grubišić. –
Znao sam gdje dolazim, a glazba u Sinju nije mi bila prva. Znao sam da je Mazo u svojim gabaritima napravio najviše koliko je bilo moguće. Sigurno bi napravio više da su mladi koji su ulazili u glazbu prošli kvalitetno školovanje, da je sinjska glazbena škola, poput imotske, servisirala potrebe Gradske glazbe.
Na dolasku 2002. godine zatekao sam puno dječjih bolesti čiji me tragovi prate do danas, ali u sve manjoj mjeri nedostatke nadomještamo stručnim radom i velikim zalaganjem dobrog dijela naših članova.
Kada uspoređujem kvalitetu rada prije 20 godina i danas, smatram, uz neizbježnu subjektivnost, da je to neusporedivo. Danas je Gradska glazba puno kvalitetnija, premda ja nisam, niti ću ikada biti, zadovoljan postignutim jer smatram da se uvijek može napraviti puno više – kazao nam je kapelnik Grgo Grubišić.