Malo je ljudi koji su u stanju nositi se s prestankom obnašanja istaknute društvene uloge, bilo da se radi o gospodarstvu, kulturi, sportu, politici...
Pa i zbog prestanka obnašanja časnih dužnosti u Viteškom alkarskom društvu (VAD) iz Sinja. Rijetki uspijevaju prikriti razočaranje i nezadovoljstvo. Frustracije takvih pojedinaca znale su biti preduboke.
Pismo bivšeg obnašatelja časne alkarske dužnosti, do kojega smo došli minulih dana, potvrđuje da ima i drukčijih, na koje bi se trebali ugledati svi kad jednoga dana budu bivši. Riječ je o Mati Bilobrku, zapovjedniku MUP-ove Antiterorističke jedinice iz Lučkog kod Zagreba, sada već bivšem alkarskom momku i buzdovandžiji, te barjaktaru na prethodnim dvjema Alkama.
Bilobrk je alkarsku povorku napustio samovoljno iako je po svim propisima i uzusima mogao biti njezin aktivni sudionik još godinama. Dok nam je govorio o svojoj ulozi, imali smo dojam kao da je kroz barjak u svojoj desnici nosio duše svih Sinjana i Cetinjana, od velike seobe iz ramskog u cetinski kraj 1697. godine pa sve do danas.
Taj stasiti dinarac, kao od brda odvaljen, oštrog pogleda i dostojanstvenog koraka, u svojem pismenom obraćanju kaže:
– U Alku sam došao velikog srca i uzdignute glave, a iz Alke odlazim ponosno, bogatiji za puno toga što sam unutar Alke vidio i naučio, pogotovo što sam za prijatelje stekao tolike alkare i alkarske momke. Iz Alke moram, prije svega iz obiteljskih razloga, ali i poslovnih.
Više nego do sada trebaju me supruga Anđa i sinovi Ante, Ivan i Luka. Uz majku i Domovinu oni su moje sve.
Dijete sam s Hana. Kao takav nisam za vrijeme proba često dolazio na alkarsko trkalište niti sam bio među čuvarima alkarskih konja. Dok su djeca iz Sinja svakodnevno gazila po pržini staze alkarskog trkališta, ja sam sa svojim vršnjacima na Hanu svakodnevno gazio po prašnjavoj stazi koju smo sami napravili da bismo trčali našu dječju alku.
Sanjao sam kako ću i ja jednoga dana postati alkar na osobni i obiteljski ponos, ali i ponos cijele loze Bilobrka - naglasio je dojučerašnji barjaktar i dodao:
- Životni put odveo me u Zagreb gdje me je, kako je vrijeme prolazilo, zapalo obnašati sve odgovornije dužnosti u državnoj službi kojoj pripadam. Moji dječji snovi, kojih sam se često prisjećao, potaknuli su me da podnesem zamolbu za članstvo u VAD-u. Neovisno o svojim profesionalnim funkcijama bio sam spreman obnašati bilo koju dužnost u alkarskoj povorci.
Odlukom alkarskog vojvode Ante Vučića postao sam buzdovandžija. Istu ulogu u alkarskoj povorci, koju je predvodio naš harambaša Ivo Vukasović Parin, odredio mi je i vojvoda Boško Ramljak.
Kada je za vojvodu izabran Mario Šušnjara on mi je povjerio najveću moguću čast, nositi alkarski barjak s likom naše Majke, Čudotvorne Gospe Sinjske. Bila je to posebna čast za moje Bilobrke čija povijest s Alkom kao poveznicom je posebna.
Sa svega desetak sati jahanja s instruktorom, uzjašio sam Liska, čvrsto u desnicu primio Gospin barjak i ponosno ga pronio ulicama našega drevnog Sinja, na Pijaci se naklonio našoj Majci, a zajedno samnom i moja pratnja, ti mladi vitezovi, alkarska budućnost.
Tako sam poslije uloge momka s Gospinim barjakom postao i alkar, jedan od vitezova Gospe Sinjske, pod zapovjedništvom alaj-čauša Ivice Filipovića Grčića.
Iz Alke odlazim sretan i zadovoljan, usudio bih se ustvrditi s produbljenim ljubavima za Alku i moj rodni grad i cetinski kraj. Odlazim s duboko usađenom Alkom u svoje srce, u svakom trenutku spreman u okvirima svojih mogućnosti učiniti za Alku što je potrebno, a da je u mojoj moći, te spreman odazvati se na svaki poziv uprave VAD-a koja je Alku uzdigla na najvišu moguću razinu.
Ako sam u povorci napravio što nisam trebao ili nekoga naljutio iskreno mi je žao jer nije bilo namjerno i molim oproštaj. Iako više nisam u alkarskoj povorci ostajem srcem i dušom u beskrajnom stroju sinova cetinskog kraja koračati za slobodu i čast hrvatskog naroda – dok nam živo srce bije.
Uzimam sebi za pravo pozvati sve bivše obnašatelje časnih alkarskih dužnosti da mi se pridruže u miru, u slavljenju naše Alke i njene zaštitnice Gospe Sinjske, u promišljanju kako i bez formalnih zaduženja i funkcija možemo doprinijeti da bismo u jedinstvu duha i djela Alku predali našim potomcima, na putu u nova stoljeća.