Filmaši moraju ostati izvan politike – izjavio je legendarni redatelj Wim Wenders kao predsjednik žirija na Berlinaleu 2026. kad su ga pitali o ratu u Gazi. Wendersova izjava izazvala je kontroverzije i reakcije iz filmske industrije. Možda baš zato, Zlatnog medvjeda na Berlinaleu u konačnici je dobila politizirana drama "Žuta pisma" ("Gelbe Briefe"/"Yellow Letters") koja poručuje da filmaši ne bi smjeli ni trebali ostati izvan politike.
Njemački redatelj turskog podrijetla İlker Çatak i u prethodnom filmu nije bježao od politike – odličnom, za Oscara nominiranom "Zakonu zbornice". Taj film, "The Teacher‘s Lounge", pratio je profesoricu u školi koja doživljava političke pritiske dok pokušava učiniti pravu stvar za učenika/e. Çatak je vješto potpalio sporogoreće tenzije na način da je njegova drama graničila s trilerom, ali i iznjedrio dojmljivu psihološko-dramsku studiju glavnog ženskog lika, usput politički kritizirajući školski sustav, tj. institucije.
Nešto slično Çatak radi i u filmu "Žuta pisma" koji je hrvatsku premijeru imao na 19. FMFS-u. Ovaj put glavni lik je glumica koja se nađe na nišanu državnog aparata, kao i njezin suprug dramaturg. Derya (dojmljiva Özgü Namal) i Aziz (solidni Tansu Biçer) imaju čvrsti bračni i poslovni odnos, što redatelj i glumci fino razvijaju u malo vremena. Uz to što su supružnici, Derya glumi u Azizovim kazališnim predstavama.
"Samo govorim rečenice koje tvoj tata piše", našali se ona s tinejdžerskom kćerkom Ezgi (Leyla Smyrna Cabas). Ezgi bi gledala njihove predstave da traju jedan sat, što je dovoljno trajanje jer "ne spašavate svijet", ali Derya se ne slaže s time. Umjetnost spašava svijet ili barem sprječava da sve ode kvragu. Film predstavlja likove tijekom završnice predstave i onda polako uvodi politiku u priču preko društvenih nemira u Turskoj pod vladavinom desničarske vlade.
Prosvjedi studenata na ulicama protiv vlasti podsjećaju na beogradske, pa malo nedostaje da umjesto "Berlin kao Ankara" piše "Beograd", što je inače Çatakova ironija jer njemački gradovi u filmu glume turske (Hamburg je Istanbul) s obzirom da on nije mogao snimati u rodnoj domovini, no dobro se uklopilo u univerzalnu priču o cenzuri kulture. Među tim studentima su i neki Azizovi; on predaje dramaturgiju, a na vratima Akademije otisnut je natpis "Bože pomozi".
Zanimljiv je dijalog Aziza i šačice studenata koji su ipak ostali u učionici umjesto da demonstriraju napolju – "Što sad? Čekamo. Koga? Godota...". To što je Aziz pustio studente na demonstracije dodatno je doprinijelo da on i Derya budu suspendirani i da se njihova predstava miče s repertoara, tj. privremeno obustavlja, nakon "upozorenja odozgo". A sve je izgleda počelo kad je Derya odbila fotografiju s nekim visokopozicioniranim službenikom.
Izgleda, jer Çatak odbija biti politički radikalan i ne ide u detalje što se točno dogodilo izuzev par natuknica (kritičke objave na društvenim mrežama), već se bavi likovima i reperkusijama njihova udaljavanja iz kazališta i fakulteta. Policija ispituje susjede i pretražuje urede, čini se da ih nadgleda, a svakako zastrašuje. "Ne boj se problema, boj se samog straha. Sutra je novi dan...", govori Derya kad Çatak inicira osjećaj nadzorne paranoje po uzoru na izvanredni "Život drugih".
Kad se izopćeni Aziz i Derya presele kod njegove majke i on u nedostatku posla počne raditi kao taksist, "Yellow Letters", a ona glumi u malom kazalištu i razmatra ulogu u sapunici, film postaje bračna/obiteljska drama i uspijeva se izboriti da održi momentum i ujednači političko i dramsko.
Donedavno dobrostojeći par intelektualaca gubi smisao (umjetničkog) života i prilagođava se novoj egzistenciji uz puno osobnih žrtava, dok film pokazuje de(kon)strukciju bračnih i obiteljskih vrijednosti u scenama političke i ine simbolike (pokipjela kava). Političko-trilerska paranoja jenjava, ali ne i tihi, sveprisutni pritisak državnog aparata zbog kojeg tjeskoba i nesigurnost vise u zraku, potencirani klaustrofobičnim kadrovima snimateljice Judith Kaufmann ("Kasna smjena"). Jedan od najkvalitetnijih filmova 19. FMFS-a. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....