Uspon, pad i povratak na vrh jednog od najvećih heavy metal bendova u povijesti kroniciran je mahom po fanovskom PS-u u dokumentarcu "Iron Maiden: Burning Ambition". "Sve smo uvijek radili za fanove", govore maidenovci u filmu koji je njima i posvećen. Zvijezde dokumentarca su, ponosno se ističe na početku, članovi Maidena, zombijevska maskota benda Eddie i – fanovi. A fanova je svih nacija i boja. Pjevač Bruce Dickinson poručuje s pozornice kako nije bitno tko ste i odakle ste.
"Ako si fan Maidena, dio si jedne obitelji, prijatelju", govori Dickinson. Fanovi su entuzijastični i dolaze odasvud, od Libanona, Poljske i Kosova do Sjeverne i Južne Amerike. Očekivali smo vidjeti i nekog iz Splita, gdje Maideni često borave i osjećaju se kao kod kuće, ali to ipak nismo dočekali. Oni su doktori, psiholozi, novinari, bankari... Ljudi koji su uz Maiden prebrodili ratne i ine strahote, od Libanonskog rata do 11. rujna 2001. godine.
Film preko njih dojmljivo razvija osjećaj teškometalnog bratstva i jedinstva. Među fanovima su i poznate face, poput glumca Javiera Bardema, gorljivog ljubitelja hard rock/heavy metal glazbe, bubnjara Metallice Larsa Ulricha, basista Kissa Genea Simmonsa, Chucka D-ja iz Public Enemyja, Simona Gallupa (The Cure), Toma Morella (Rage Against The Machine), Scotta Iana (Anthrax)...
Neki od njih zaslužni su za mrvu konteksta tijekom Maidenova uspona ("Novi val metala bio je odraz svega u Britaniji", kaže Ulrich) u filmu lišenom "dubljeg" društvenog/popkulturnog pristupa i nekog kritičnog odmaka. Svakako, fanovi, slavni ili "obični" ljudi, daju perspektivu dokumentarcu više od članova benda.
Dickinson, basist i osnivač Steve Harris, gitaristi Dave Murray, Adrian Smith i Janirck Gers te bubnjar Nicko McBrain komentiraju zbivanja izvan kamere u tzv. voicoveru dok se vrte arhivske slike ili snimke njihovih mlađih verzija. Možda bi standardni "talking heads" bio dosadan, ali ovako se gubi bliskost s maidenovcima.
Bliskost nadoknađuju fanovi i Eddie, nezaobilazan na naslovnicama albuma od prvog do posljednjeg kao maskota odgovorna za stvaranje ne samo vizualnog identiteta benda, nego i njegova "vlastitog svemira". Maiden kao bend ima dubinu (stihovi znaju biti refleksija povijesnih događaja, recimo nepravde prema Indijancima opjevane u "Run To The Hills") i sinematičnu koncertnu teatralnost (parodirana u "This Is Spinal Tap", a savršeno iskorištena u filmu "28 godina kasnije 2").
Stoga, šteta je da "Burning Ambition" nije bolji i, hm, ambiciozniji, poput "Marianne Faithfull: Broken English", "Becoming Led Zeppelin" i "EPiC: Elvis Presley In Concert". Šteta je i da su osobne priče članova svedene na crtice (ovlaš spomenut Harrisov razvod), kao i međusobne nesuglasice i trzavice, npr. uvjetovane odlaskom Dickinsona 1993. radi solo karijere (više no solidan samostalni album "Balls To Picasso" iz 1994., s naglaskom na pjesmu "Tears Of The Dragon").
No, kao bazični fanovski film "Burning Ambition" je umješno napravljen, lako se gleda i sluša, pokrivajući pet desetljeća benda u svega 105 minuta, od prvog pjevača Paula Di‘Anna preko Blazea Bayleyja kao zamjene za Dickinsona do Bruceova "comebacka" koji je vratio potonule Maidene iz klubova natrag u dvorane i na stadione, ali i otkrivajući zanimljivosti, poput sviranja na lokalnom vjenčanju u Poljskoj, gdje su došli probivši "željeznu zavjesu".
"Burning Ambition" diže spomenik Maidenu kao bendu koji je uspio ostati svoj od punka do grungea, a još više njegovim fanovima. Jedni i drugi dobili su od Dickinsona posvetu u pjesmi "Blood Brothers". ***
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....