Ministarstvo Onih Koje Ne Zaboravljamo izvanredan je koncept za nečiji portret. Koncept je forte filma "Marianne Faithfull: Broken English" ("Broken English") koji svodi račune glazbene ikone i jednog od simbola šezdesetih pred kraj njezina života. U pitanju je imaginarna institucija koju je lako zamisliti u nekom distopijskom SF-u s potpisom Terryja Gilliama ("Brazil", "12 majmuna") ili Philipa K. Dicka ("Istrebljivač", "Potpuno sjećanje", "Specijalni izvještaj").
Smislili su je redatelji i scenaristi Jane Pollard i Iain Forsyth, potvrđujući nakon "20.000 dana na Zemlji" da je malo tko bolji od njih kad treba napraviti film o glazbenicima. Nakon Nicka Cavea, Pollard i Forsyth uzeli su Marianne Faithfull pod svoje okrilje i snimili još jedan poseban i nekonvencionalan hibridni spoj igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog filma koji se samo na prvi pogled može učiniti pozerskim u art smislu, a savršeno odgovara pjevačici kao posebnoj i sve samo ne konvencionalnoj osobi.
Redatelji su angažirali mladog glumca u usponu Georgea MacKaya i oskarovku Tildu Swinton za uloge zapisničara i nadzornice Ministarstva Onih Koje Ne Zaboravljamo. "Naša je misija pamtiti. Ono što tražimo su jednostavno sjećanja. Ono čemo se nadamo jest rezonanca", govori Swinton kao svojevrsni narator introspektivnog filma. MacKay intervjuira Faithfull i dopušta joj da se zagleda u retrovizor života. Na malim ekranima vrte se arhivske epizode iz njezine prošlosti, a ona sve to gleda, (pri)sjeća se i komentira bez filtera dok mi nju gledamo i slušamo kako njezine pjesme obrađuju Suki Waterhouse i Courtney Love.
Prizor mlade i stare, bolesne Marianne s obje strane ekrana svodi cijeli (meta)filmski pristup Forsytha i Pollard, krajnje drukčiji od tipičnih dokumentaraca o glazbenicima. Ovdje nema "talking heads" likova, samo grupa pripadnica ljepšeg spola za okruglih stolom, među ostalim glumica Sienna Guillory i filmašica Sophie Fiennes (Ralphova sestra), govori kako je Faithfull bila "potiho subverzivna" i na "prvoj liniji oslobođenja žena".
U realnom vremenu Faithfull je "živjela u reflektiranom sjaju Stonesa", bila svedena na muzu, tj. "djevojku Micka Jaggera" i problematičnu mladu curu (preteča tragičnih pop-rock figura poput Britney Spears i Amy Winehouse) sklonu drogi koju je opjevala u "Sister Morphine", iako ženama to nije bilo dozvoljeno pa je pjesma povučena s polica.
Mizogini novinari na nju su gledali s predrasudama i rešetali je neugodnim pitanjima kakva se nisu postavljala muškim rokerima, prisilivši je da se pravda "Bila sam mlada, nisam odrasla" godinama nakon što je ostavila iza sebe taj turbulentan period života. A ona je bila "more than meets the eye", umjetnica i intelektualka koja se okušala od glazbe do filma, što "Broken English" cementira za vječnost.
Gledati Faithfull kako, unatoč narušenom zdravlju od COVID-a (što je preživjela kao i ovisnost i rak), zrači toplinom i životom, dok joj oči povremeno zasjaju i napune se suzama prilikom sjećanja, neki su od najboljih filmskih trenutaka godine.
Trenuci imaju još veću težinu uz saznanje da nas je Faithfull napustila prije izlaska filma "Broken English", koji je ispao posthumni portret ikone i savršen oproštaj od nje. Marianne je otišla spokojna i sretna, s pjesmom koju je snimila s Caveom. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....