Pokojni redatelj snimio je film o nepostojećem heavy metal bendu koji obožavaju metalci: ‘Ova pojačala idu do 11!‘

Naprosto je gledateljska i tekstualna posveta Robu Reineru morala pasti na njegov kultni redateljski prvijenac "Ovo je Spinal Tap" ("This Is Spinal Tap", 1984.). Izvanredni stariji filmovi s potpisom Reinera, "Ostani uz mene", "Princeza nevjesta", "Kad je Harry sreo Sally" i "Misery", obnovljeni su i napisani unatrag nekoliko godina. U razmatranju je bio i "Malo dobrih ljudi", pa i "Američki predsjednik", čak i podcijenjeni "Priča o nama" i "Put ljubavi" ili "Flipped".

Međutim, sve je na kraju vodilo prema Reinerovu nezaboravnom debiju u kojem se on pojavljuje i ispred kamere, što mu je također dobro pristajalo (npr. uloge u "Romansi u Seattleu", "Vuku s Wall Streeta"...). "Ovo je Spinal Tap" bio je iznimno pametan i zabavan film ispred vremena, struktuiran kao lažni glazbeni dokumentarac, tj. mockumentarac, nastao u razdoblju kad je ta forma bila novina, ujedno i vjesnik jedne velike redateljske karijere.

Čini se kao da je Reiner preuzeo štafetu od legendarnog Billyja Wildera i gotovo nevidljivom režijom, bez pretjerane stilizacije, ali uvijek s vidnom redateljskom inteligencijom i ljudskom emocijom uspješno obilježio razne žanrove, poput filma o odrastanju, romantične komedije, horora, sudske drame...

Ovaj filmaš ostvario je prilično nevjerojatan niz između 1984. i 1992. (od "This Is Spinal Tap" preko "The Sure Thing", "Stand By Me" i "When Harry Met Sally" do "Misery" i "A Few Good Men") da bi mu na tome mogle pozavidjeti i mnoge cijenjen(ij)e redateljske face u čijoj se sjeni često nalazio.

Rijetko tko bi rekao da je ovo djelo redateljskog debitanta, jednako kao što bi rijetki prilikom prvog susreta s filmom rekli da ovo nije pravi dokumentarac i da titularni britanski heavy metal bend ne postoji (Ozzy Osborne je mislio da je Spinal Tap stvaran).

Da granica između pravog i lažnog bude još metafilmski tanja, Reiner glumi režisera (i naratora) dokumentarca unutar filma "Ovo je Spinal Tap" Martyja DiBergija, a Michael McKean, Christopher Guest i Harry Shearer, glumci u ulogama članova benda, pjevača Davida St. Hubbinsa, gitarista Nigela Tufnela i basista Dereka Smallsa, znaju svirati i odsvirali su pjesme koje slušamo.

Bubnjare ne spominjemo oni su podložni promjeni jer često stradavaju, tipa da dožive spontano sagorijevanje ili se uguše u bljuvotini (ne vlastitoj!). Blesavo, znamo. No, kad netko u jednoj sceni spomene "tanku liniju između glupog i pametnog", preslika sam film koji je istovremeno blesav i inteligentan, a nastao je kao produkt kreativne glazbeno-filmske suradnje i improvizacije redatelja i glumaca, onako kako su nastajali najbolji rock albumi.

Priča je labava i uvelike improvizirana: Marty snima rockumentarac i prati bend Spinal Tap na kaotičnoj povratničkoj (američkoj) turneji nakon njegove višegodišnje pauze i pada popularnosti. Fascinira Reinerova upućenost u rock glazbu i bendove, ali i klišeje. Pjevač je kombinacija Roberta Planta, Micka Jaggera i Iana Gillana (Spinal Tap poseban status stječe u Japanu; "Deep Purple Made In Japan"), gitarist svojevrsni Jimmy Page, a između njih staje i "Yoko Ono" djevojka Jeanine (June Chadwick).

Izvorno su Spinal Tap startali kao folk rock sastav, u stilu Shadowsa, s primjesama psihodelije Doorsa i Pink Floyda da bi evoluirali u hard ‘n‘ heavy bend na razmeđi Led Zeppelina, Queena, Kissa, Iron Maidena (možda i najveći "model" za grupu), Black Sabbatha, Scorpionsa i Van Halena, gledano po glazbi, scenskoj razmetljivosti (rekviziti na pozornici) i zahtjevima razmaženih rock diva (premale fete kruha za sendvič u odnosu na nareske).

Pjesme podsjećaju na sve što se u hard ‘n‘ heavy žanru sviralo na prijelazu sedamdesetih u osamdesete. Spinal Tap je sve to, samo odvrnut na 11. "These go to 11" ("Ova pojačala idu do 11"), izgovara Nigel supercitatnu rečenicu jer maksimalnih "10" nije dovoljno.

Humor proizlazi iz prenapuhanosti benda, tipa da se basist ne uspijeva "poroditi" iz nekakve alienske maternice kad se rekvizit pokvari ili da replika Stonehengea ispadne odveć minijaturna. Neke stvari je film i prognozirao, recimo da Metallica sedam godina kasnije izbaci tzv. "Black Album" poput "crnog" albuma Spinal Tapa, odgovora na Beatlesov "bijeli".

A iz današnje perspektive film djeluje autentično kao stvarni rock dokumentarac iz onog vremena zahvaljujući vizualnoj patini (osobito u koncertnim scenama) i gledatelj ima dojam kao da se nalazi u "backstageu" pravog benda, što je Spinal Tap i postao nakon filma (snimili album i pošli na turneju).

Reiner izvrsno uvlači gledatelja u svijet Spinal Tapa kojemu pristupa satirički i autoironično, ali i s puno ljubavi prema likovima i heavy metalu koji može biti "dubok". Tragovi sentimentalnosti Reinerovih kasnijih filmova sežu upravo iz ovoga. Klasik za (ocjenu) 10, pardon 11. "This Is Spinal Tap" ide do 11.