Približno u isto vrijeme na velike ekrane dovezla su se dva ex-YU filma o automobilu Yugo, snimljena i u hrvatskoj koprodukciji. Najprije je "Yugo Florida" Vladimira Tagića imao domaću premijeru na FMFS-u i zatim pojurio u kinodistribuciju. Nakon njega evo nam i "Yugo ide u Ameriku", dokumentarac Filipa Grujića i koredatelja Alekse Borkovića, ujedno i direktora fotografije, koji je imao premijernu vožnju na Pulskom festivalu i trebao bi tijekom ljeta redovno u kina.
Dok je u "Yugu Florida" automobil bio metafora i nalazio se u drugom planu, u "Yugo ide u Ameriku" on je zvijezda filma i pojavljuje se gotovo u svakom kadru. "Yugo ide u Ameriku" tipuje na nostalgiju kod svakog gledatelja koji je u osamdesetima pa i devedesetima vozio "Jugića" ili bio vožen u njemu, odnosno sjeća se gotovo mitske popularnosti tog auta u bivšoj Jugoslaviji i, primjerice, televizijske reklame u kojoj spomenuti auto vozi na dva kotača.
"Yugomania" je sredinom osamdesetih kratkotrajno zastresla i Ameriku s efektnim TV reklamama snimljenim u stilu akcijskih filmova, prije nego što je Yugo u SAD-u proglašen najgorim automobilom u povijesti. Upravo je tome ovaj vrlo solidni dokumentarni film i posvećen.
Grujić i Borković odlaze u Ameriku kako bi u Yugu prošli put od New Yorka do Los Angelesa i provjerili zašto je najgori auto ikad. Za početak, dokumentarac daje povijesni kontekst, podsjećajući da je prvi prototip Yuga nastao 1980., u godini odlaska Josipa Broza Tita. "Nažalost ili na sreću Tito ga nije vozio", čujemo.
Kad priču preuzme Grujić kao glavni lik i narator, doznajemo da je on rođen na samom kraju rata i da je za njega Jugoslavija "fikcija", ali i da je baš u Yugu dovezen iz rodilišta. Zanimljivo je da je taj auto Grujićevih roditelja bio crvene boje, kao i Yugo Florida iz Tagićeva filma. Nakon razvoda roditelja, Yugo je prodan, a riječ "divorce car" kasnije će se pretopiti u "the worst car".
Uvezeni crveni model Yuga trebao je biti auto za američku avanturu, no zbog birokracije je ispao crni. Bilo bi štosno da je žuti kao u akcijskom blockbusteru "Umri muški 3" čiju scenu s "Jugićem" dokumentarac prenosi, podsjećajući na susret Brucea Willisa i Samuela L. Jacksona s tim autom ("To je Yugo. Napravljen je radi ekonomičnosti, a ne brzine...", nešto je što su mogli reći i Grujić i Borković).
Šteta što se doks nije referirao i na druge filmove s Yugom, od "Dragneta" preko "Vrane" do "Tko je utopio Monu" i "Nick and Norah‘s Infinite Playlist" (u većini je bio žuti ili crveni). Nije bilo vremena jer "Yugo ide u Ameriku" traje ekonimičnih 85 minuta, a ekipu su čekale avanture u Americi i intervjui s direktorom i potpredsjednikom kompanije "Yugo America" Malcomom Bricklinom i Tonyjem Ciminerom te autorom knjige "The Yugo: The Rise and Fall of the Worst Car in History" Jasonom Vuićem.
Mnogi Amerikanci i dan-danas prepoznaju Yugo, jedni smatraju da je Daewoo gori od njega, a drugi se pitaju "Kako načiniti da postigne od 0 do 60 za pet sekundi?" i odgovaraju "Gurnite ga s litice". Opaske o Yugu i kvarovi unose elemente komedije u dokumentarni film ceste koji postaje nešto više od priče o jednom automobilu i njegovoj bivšoj državi. Film je to i o Americi, (američkim) snovima, prvim i posljednjim vožnjama, malim ljudima i velikom svijetu. *** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....