Selo moje malo, najlipše na svitu. I sad se ti takni u njega. Evo, otočani na primjer. Kažeš li im da je selo u Zagori, iza brda, od boljeg turizma, s bogatijom crkvom, bjeljeg kamena od njihova, odmah će se najiditi, reći da se u Vlašku ni mačka ne daje, a kamoli mlada.
Kažeš li onome iz Zagore da je ono dolje na škoju ljepše, uzvratit će kako je tužno selo koje od vremena i vjetra ovisi. Pa čim bura naoštri zube, otok ti zatvor postane. A jedni i drugi će na spomen sela iz hrvatske unutrašnjosti brzo replicirati kako su oni prema kontinentu New York glavom i bradom.
E, ali pazite ovo.
Kada se pod pokroviteljstvom UN-ove Svjetske turističke organizacije birao naš predstavljač u natječaju Best Tourism Villages, za najljepše selo, ono s izvanrednim primjerom seoske turističke destinacije, ni Zagora, ni Istra, jug, obala, ni otoci u njega ušli nisu.
Izbor je pao na Zmajevac u Baranji, na selo s 500-tinjak ljudi, s jednom glavnom cestom, dva reda kuća, nekoliko crkava i nešto okolnih cestica. Svaki Cigo svoga konja hvali, molim lijepo, no baranjski Zmajevac, u kojemu ne žive zmajevi, nego puno vrijedni ljudi okrenuti mahom vinogradstvu i vinarstvu, na kraju je od svih brojnih turističkih nam destinacija ušao u globalno natjecanje. Pa se vi junačite.
Nemojte da vas dojam zavara
- Od Zmajevca ljepšeg sela nema. Niti jednog. Nemojte da vas prvi dojam zavara. I ne tražite ga u glavnoj ulici. Tajnu mu prokopati doslovce morate - tajnovito su nam pojasnili domaći.
Zmajevac, zima, magla se spustila nad obližnjim Dunavom. Zebu ruke i obrazi. Do mađarske granice 20-ak minuta vožnje. Do srpske isto toliko. Jedna glavna cesta, broj vozila minimalan. Na ulici jedna duša.
S obje strane prometnice nižu se pročelja švapskih kuća s divnim, sačuvanim zabatima. Stara je to austrougarsaka gradnja, tipični šorovi, sjećamo ih se nostalgično iz filmova nalik “Salaš u mom ritu”. Neka zdanja traže temeljitu obnovu, ima i onih s natpisom “Prodaje se” i brojem mobitela. Puno se toga po Baranji u bescjenje nudi.
I evo, dvije minuta vožnje i na kraju smo sela. Bogme, ili smo slijepi pri zdravim očima, ili sreće nemamo. Sve do jednog momenta. Onog u kojem smo istražujući teren ušli u jednu od sporednih uličica koje se okomito nižu uz glavnu seosku žilu kucavicu.
Tajni začin
- E, to vam je taj tajni začin. Zbog toga je selo naše malo nominirano u prestižno svjetsko natjecanje. To su naši gatori i surduci, to je turističko čudo koje ovako dobro očuvano u Baranji možete vidjeti samo ovdje i u obližnjoj Suzi - kaže nam Matej Perkušić, direktor TZ-a Baranje.
Ljudi, ovo je nešto fenomenalno. U cesticama, takozvanim surducima, koje se kao riblja kost pružaju od glavne prometnice pa se blago uzdižu u brdskom terenu okruženom drvećem, čije se korijenje nazire iz kosine tla, u prolasku kroz prirodne zelene tunele, nabasali smo na scenarij nalik onom u dječjim pričama.
Odjednom smo se našli oči u oči s kućicama nalik onima iz “Ivice i Marice”, s velikim drvenim ovalnim vratima, s malim slatkim prozorima iza kojih trepere rustikalne zavjesice ukrašene čipkom. Bajka na izvol’te, koju smo, kako nam na početku rekoše, morali “prokopati” da bismo je otkrili.
Podrum u brdu
Izvorno su to prije sto godina napravili stari Zmajevčani. U liticama brda iskopali su duboke tunele u kojima su na stalnoj temperaturi od 12 do 14 stupnjeva čuvali vino i hranu.
- Baranja je najveći vinorodni kraj, tu radi i živi puno vinara itekako poznatih na domaćem i stranom tržištu. Njihovi preci su vino pravili i čuvali u gatorima, duboko u brdu. Bili su vrlo praktični. Da, to je nešto slično konobama na obali koje su se gradile u prizemlju kamenih kuća - veli direktor Perkušić.
Pa nam preporučuje gator vinarske obitelji Josić, koja je u njemu otvorila jedan od najpoznatijih baranjskih restorana. Nećemo vam opisivati taj rustikalni izgled, najbolje da pogledate slike.
Što se nas tiče, jedno pola sata smo se vrtjeli oko sebe kako bismo progutali silne detalje i toplinu baranjske tradicije. Ovaj je gator poznat i po Tomici Đukiću, chefu kuhinje u čijim su delikatesama na nedavnom svjetskom prvenstvu uživali i naši v “vatreni”. Koliko čujemo, Baranja bi lako mogla dobiti prvu Michelinovu zvjezdicu.
Uz bok svjetskim destinacijama
- Javili su nam se prije nekoliko mjeseci iz Ministarstva turizma, naveli su kako za kandidate vide šest, sedam sela, zatražili su od nas dokumentaciju koja je nalikovala malom projektu. I u sljedećem razgovoru naveli su nam kako je Zmajevac odabran za prestižno natjecanje. O da, iznimno smo ponosni na tu činjenicu, i na naše sudjelovanje u svjetskom skupu.
Od nas su se tražili i odgovori na brojna pitanja, između ostalog, koliko ima stanovnika, nekada je bilo četiri do pet tisuća, imamo li tekuću vodu, struju, kanalizacijski sustav, nazočnost nacionalne manjine, bolnicu u krugu od 350 kilometara. Vidjelo se i po tome da su u natječaj ušle i neke višestruko ruralnije svjetske destinacije – veli.
Kandidat je po propozicijama morao ispunjavati određene zahtjeve, trebao je imati turistički predznak, prepoznatljiva kulturna i prirodna dobra koja čuvaju i promiču vrijednosti sela i zajednice. I još brojne druge stvari. Zmajevački turizam, gatori i surduci su upali u to kao topli nož u maslo. I nije to tek puka priča. Već dugo oni su zbog svoje očuvanosti atrakcija baranjskog kraja.
Štoviše, u razdoblju nakon korone postali su meka ogromnog broja turista. U Baranju dolaze Dalmacija, Istra, Kvarner, Zagreb. Stižu brojni inozemni i gosti. Poljaci su se u ovaj kraj zaljubili. Sve je to rezultiralo rušenjem turističkih rekorda, izgradnjom kuća za odmor, radnim poletom domaćih.
Sedamstotinjak tunela
- Gatori su nevjerojatan dokaz ljudske upornosti. I nisu locirani samo u Zmajevcu, ima ih na cijelom području u podnožju brda, no mnogi od njih počeli su propadati zbog zuba vremena. U Zmajevcu su najbolje očuvani. Sve ih veći broj ljudi obnavlja, sve ih veći broj ljudi i traži. Prije osam do deset godina jedan se mogao naći za tri do pet tisuća maraka. Danas im cijena, i to neuređenima, skače i od 30 do 50 tisuća eura. Zapravo, teško se i prodaju jer su postali odlična poslovna investicija – kaže.
U naj-selu ih je, po nekim pričama, oko 400-tinjak. No domaći nam kažu kako im broj raste i do 700. Nekima su tuneli bili duboki i do 40-ak metara. Bogatiji vlasnici su ih pojačavali opekom koja je u nekima sačuvana ostala do danas. Domaći nam kazuju kako su neki zatrpani zbog krtica koje su ispod njih sagradile podzemne tuneliće. U gatorima su se nekada igrala djeca, ekipa se skupljala na feštama. No život je donio svoje, u brojnima je stao, o čemu svjedoče ulazi pokriveni grmljem, dračom, rasklimanom drvenarijom.
- Imamo podosta poslovnih ljudi iz Dalmacije, iz Zagreba, koji u gatorima vide odličnu poslovnu investiciju. Pa u suradnji s domaćima u njima razvijaju turizam, vinarstvo. Baranja nudi još uvijek pristupačne cijene i fenomenalnu gastronomiju. Ona je po tome postala nadaleko poznata. Znate zašto su gatori još odlični? Ljeti se u njima nalazi spas od velikih vrućina. A s obzirom na to da su ispod zemlje, ne hvataju signal mobitela. Ako se želite sakriti, ovdje vam je to najbolje moguće mjesto – kaže Matej Perkušić.
