Robert Knjaz. Na malim ga ekranima gledamo već 30 godina, a njegova pojava i dalje sugerira da na televiziji slijedi nešto zanimljivo, zabavno, drukčije, mrvu pomaknuto, dinamično, pa i edukativno. U moru medijskih crnjaka, žutila, neprofesionalnosti, osrednjosti i "žaliboževrimena" ispred ekrana, ono što nam "Sirovina i sinovi" donose na televiziju prava je kocka vedrine.
Telegrafski skraćeno, Knjazova je televizijska karijera započela 1991. godine, kad je s kvartovskom ekipom iz zagrebačkih Dugava osnovao svoju prvu TV kuću – "Dugavsku kabelsku televiziju". Tu je, radeći, učio montirati, snimati, voditi, biti redatelj i producent, a onda ga je put odveo na OTV, pa na TV Mrežu, na HTV, gdje se zadržao do 2002. godine, pa onda sedam godina RTL-a, da bi na kraju postao freelancer sa svojom produkcijskom kućom "Sirovina i sinovi".
Uz TV karijeru i obitelj – jer Knjaz je već godinama u braku s logopetkinjom Zrinkom, s kojom ima troje djece – ovaj svestrani producent i voditelj nije zanemario ni akademsku karijeru. Malo je poznato da ima diplome čak dvaju fakulteta, Ekonomskog, gdje je diplomirao marketing, i Akademije dramskih umjetnosti, na kojoj je stekao status magistra filmske i TV režije. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je upisao docenturu, a na njegovim predavanjima već imaju priliku učiti i studenti prestižnog zagrebačkog VERN-a.
Čudesnu energiju ima ovaj tip, jer mu se u međuvremenu po raznim televizijama izredalo bezbroj serijala, među kojima i dandanas kultne i bezbroj puta reprizirane "Mjenjačnica", "Svlačionica", "Koledžicom po svijetu", "Zaleđe", "Hrvatski velikani"... svašta nešto. Uoči Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru uživali smo i u serijalu "Knjaz kod Vatrenih", a sada je na repertoaru HTV-a drugi serijal o životinjama. Nakon što smo odgledali "Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac", sad se gleda "Pametan kao vrana, hrabar kao jež".
Mačka, mini koza, kokoš
Zašto snimate emisije o životinjama?
– Zašto ne? I one su dio našeg ljudskog svijeta, i one dijele planet s nama. Naše babe i djedovi posvjedočit će: da nije bilo krave, koze, tovara i konja – ne bi bilo ni ljudi. Psi i mačke danas nam uljepšavaju svakodnevicu, a životinjice koje obrađujemo u ovoj sezoni, kao što su jež, vjeverica, medo, lisica itd., ukras su naše prirode i naši prvi susjedi. A motiv je za ove serijale i što volim raditi emisije u kojima otkrivamo "nepoznato o poznatome". Na tom su tragu bili i serijali "Hrvatski velikani" i "Osjećaji".
U novom serijalu već ste obradili ježa, i vjeverica će biti vanka. Što nas još čeka?
– Uz ježa i vjevericu, koje sada možete pogledati na HRTi, uz emitiranje utorkom u 20.15 na HTV1 i reprizu subotom, idu još i epizode o jelenima, medvjedima, vranama, lisicama, pčelama te jazavcima i zečevima, odnosno kunićima.
Imate li vi doma ljubimca?
– Uz troje djece, kuća nam je uvijek bila puna cike i vike, pa konkretni ljubimac ne bi stao ni fizički ni psihički. No ipak, jedno kraće vrijeme imali smo zamorca, Zvrčka, koji je bio cimer sa Sunčicom. Inače, rado bih imao ljubimca, top tri su mi mačka, mini koza i kokoš, ali, nažalost, nemam vremena baviti se njima jer mi je radno vrijeme 24 sata.
Priča se da ste već počeli raditi nešto na tragu kultne "Mjenjačnice".
– Još smo u brušenju konačnog koncepta, tako da je još prerano o detaljima, samo mogu reći da radimo 12 epizoda serijala koji će podsjećati na "Mjenjačnicu", ali bit će kraći i ne nužno vezan uz zanimanja.
Koju biste osobu voljeli "privesti" u emisiju?
– Ha-ha-ha-ha. Jedno su želje, a drugo mogućnosti… Ali volio bih vidjeti Messija kako prodaje na Pazaru ili Ursulu von der Leyen kako igra picigin na Bačvicama.
Ima li onih koji vas hvataju za rukav u želji da ih snimate za neku emisiju?
– Pa bude upita, prijedloga i ideja, neke uvažimo ako to znači da će emisija biti bolja.
Niste baš intervjuirali političare, kako to? Dosadni su vam ili...?
– Političare sam nekada snimao, ali u zadnje vrijeme rijetko jer nikad ne znaš hoće li tik nakon što nekoga od njih snimiš puknuti neka njihova afera za koju nismo znali, pa ću se crvenjeti zbog izbora gosta. Jer nikome ne piše na čelu je li pošten ili nije, pa bolje izbjegavati taj rizik.
Kerum beskućnik, Mamić u tajicama
Na kojem ste se snimanju najviše smijali i koja vam je snimljena scena najdraža?
– Smijemo se vrlo često na snimanjima jer je ekipa s kojom radim pozitivna i vesela, od organizatora Anđelka Raguža Sove do snimatelja Domagoja Lozine i Tomislava Krnića, te ton majstora Tomice Mladića Munga. A u svakom je serijalu masu najdražih scena. Na primjer, u "Mjenjačnici" – skrivena kamera s Crocopom i pucnjavom iz kalašnjikova, pa Kerum kao beskućnik, pa Mamić koji pleše u tajicama kao baletan, Ivanišević koji je bio smetlar na jedan dan… Uh, baš je bilo zabavno i sumnjam da se takvo što može ponoviti na taj način, sve je manje originalnih i pomaknutih junaka.
Na YouTubu ste pokrenuli kanal KnjazTV i čini se da je tamo najpopularnija epizoda "Svlačionice" s Marijom Mandžukićem, ali vidim i da epizoda s Joškom Gvardiolom iz emisije "Knjaz kod Vatrenih" u svega mjesec dana od lansiranja ima četvrt milijuna pregleda...
– Da, vodi Manđo, pa Crocop, pa Gvardiol, koji je prešao pola milje, pa "Ronaldo je Rom", urnebesna emisija o romskom nogometu u Međimurju… Na tom kanalu stavljam većinu stvari koje sam radio, no serijale poput "Najveće svjetske fešte", "Osjećaji" i ove dvije sezone o životinjama ne stavljam jer sam ih prodao televizijama i kabelskima u Sloveniji, BiH, Srbiji, Makedoniji, Kosovu i Crnoj Gori… To mi je izvozni proizvod pa još ne može na YouTube… Ali zato na KnjazTV ima more drugih zabavnih sadržaja.
Zašto Hrvati tako vole gledati emisije o nogometašima?
– Pa tko na zemaljskoj kugli ne voli gledati nogometaše? Uostalom, u današnjem svijetu upravo su nogometaši najpoznatije i najviše slavljene osobe i svi ih obožavamo. Ali zamislite kako bi izgledao svijet da su najcjenjeniji i najpoznatiji ljudi na planetu – znanstvenici, da ih se plaća Ferrarijima i vilama, da oni prelaze iz instituta u institut za 150 milijuna eura? Pa znanošću bi se bavili milijuni i milijuni ljudi, čovječanstvo bi već naselilo cijelu galaksiju, ne bi bilo ni gladi ni zagađenja. No nama vladaju političari, pa nam za utjehu ostaje nogomet.
Kako postižete da sve to u vašim emisijama izgleda tako jednostavno, nonšalantno i lagano? Mislim, jasno je da je iza svega velika priprema, ali kako ih opustite da vam se tako otvore, a ne da vam serviraju onih par uobičajenih floskula tipa: "Mislim da smo dobro igrali", "Lopta je okrugla..."?
– Život i ovaj posao puni su stresa, naročito u pripremi emisije, zato ne treba dodatno komplicirati pred kamerama. Svi koje snimam znaju da ih sigurno neću prikazati u negativnom svjetlu jer je to jednostavno protiv svih mojih životnih stavova. Neki put i izbacim iz emisije nešto što bi bilo odlično za gledanost, ali bi išlo kontra gosta. Drugo, svima sam dao emisiju na autorizaciju, i treće, moja ekipa i ja smo na snimanju prilično opušteni, barem na van, pa se nadam da to prelazi i na naše sugovornike. Ozbiljnost se traži kod neurokirurga, kod pilota, u nuklearki, a kod nas je to kontraproduktivno, jer tko bi nas gledao da smo namršteni i strogi.
Nikako do ljubljenog trosjeda
Jeste li ikad razmišljali o tome da napravite serijal sa suprugama nogometaša? One su postale gotovo jednako popularne...
– O, to bi bilo super! Samo, kako ih nagovoriti? Imao sam serijal "Mame poznatih" i pokušavao sam s njime par godina, ali nijedna mama nije htjela pred kameru. A to bi bio hit!
Što vi na televiziji gledate, ako išta gledate?
– Rijetko imam vremena sjesti na ljubljeni trosjed i opustiti se pred telkom. Nažalost, ništa ne gledam kontinuirano, nego na što naletim i što ukućani gledaju. Od Simpsona, nekih sitkoma tipa "Malcolm u sredini" do putopisa tipa "Maroko iz zraka". I tu i tamo Netflix, iako i tamo od mase stvari neki put ništa zanimljivo.
Kako to da godinama zapravo niste zaposlenik nijedne veće TV kuće, nego ste stalno na tržištu i zapravo ste freelancer?
– Iako je to dosta stresno jer često ne znam imam li posao idući mjesec ili godinu, ipak to daje i puno prednosti. Prvenstveno sam biram svojih dvadesetak ljudi u ekipi te, kao u nogometu, mogu si sam složiti idealan sastav i sistem igre u kojem smo najefikasniji. Jer televizijska je emisija kao auto, ima puno segmenata i puno ljudi koji obavljaju dio posla, i ako samo jedan od njih zašteka, kao primjerice brisač na autu kad je kiša, sve staje. Zato je bitno da su svi i talentirani i marljivi i da ne pucaju pod stresom i rokovima. I gotovo pola naše godišnje produkcije otpada na komercijalne stvari, reklame, namjenske filmove, kojih smo napravili više od 300 za većinu najvećih hrvatskih kompanija.
Jeste li se umorili od silnih poslovnih putovanja i prigovaraju li vam u obitelji zbog izbivanja?
– Prigovora i žuganja uvijek ima, iako je svima jasno da teme emisija diktiraju hoće li biti putovanja. Ako snimam Teslu, logično je da moram u New York, gdje je živio i umro. Ako snimam životinje, kao u ovoj sezoni, gdje naći vjevericu koja skija na vodi, ljudske brade od pčela ili čovjeka koji se zafrkava s dva grizlija oči u oči nego u Americi. Naravno, meni je toga već dosta jer to nisu ležerna putovanja s obitelji i prijateljima, i kavice po trgovima, nego je to jurnjava tisućama kilometara okolo, a ja sam najčešće i vozač. Uvijek smo umorni do bola, a sve da u što kraćem vremenu snimimo što više jer svaka sekunda na setu košta.
Neprocjenjivo blago
Laska li vam što imate velik broj obožavatelja, kao i to da se pojedine emisije već godinama repriziraju, a neke scene i intervjui već su postali pravo narodno blago?
– Ma to je neprocjenjivo. Sav trud, sva muka nestane kad ti samo jedan gledatelj kaže da smo mu uljepšali večer i da se prestao svađati s ukućanima. Ili jedan drugi koji je u gaćama s ručnikom krenuo na tuširanje pa sjeo da vidi što je to na TV-u i onda polugol bez daha odgledao emisiju do kraja. Jedna teta mi je davno rekla da ju je neki od serijala nasmijavao i da je zbog toga prije preboljela rak. A zabavna je i jedna mama koja se ljuti na nas jer je zbog emisije o kozama svojoj maloj kćeri morala nabaviti kozu. Pa "Velikani", koje učiteljice puštaju đacima kao dio nastave hrvatskog jezika, kemije, povijesti, fizike… Nema tog Oscara ili honorara koji mi može nadomjestiti taj gušt kad čujem zadovoljnog gledatelja.
U javnosti ste govorili o tragičnom gubitku kćeri i vezanosti uz obitelj i vjeru. Kolika su vam sada djeca i čime se bave?
– Emanuel ima 23 godine, Sunčica 20, a Luka 13. Bave se fakultetima, školom i zafrkancijom. Tu i tamo uskoče i daju ruke kad mi u firmi zaškripi jer rokovi stišću. Ma djeca su zakon i to mi je najdraže i najvrjednije što sam u životu napravio, naravno u koprodukciji sa simpatičnom Zrinkom, ha-ha-ha-ha.
A kad ne radite, što radite?
– Tu i tamo zaigram nogomet na večernjim terminima, ako se to što ja igram zove nogomet. Volim putovati, ali privatno i bez stresa, za razliku od snimanja, i tu obožavam povesti svoju obitelj. Tu se stvaraju najljepše uspomene za cijeli život. Ali uglavnom sam većinu godine u stvaranju nečega, u projektima, prošlim, sadašnjim, budućim… Malo bi mi bilo i sto godina.
