Da život piše filmove i obratno potvrđuje slučaj jedne od najvećih glumica Gene Rowlands (1930. – 2024.). Rowlands je 2004. glumila stariju ženu Allie Hamilton oboljelu od Alzheimerove bolesti u omiljenoj romantičnoj drami "Bilježnica". Dvadeset godina kasnije, redatelj filma "The Notebook" i glumičin sin Nick Cassavetes objavio je da mu je majci dijagnosticiran Alzheimer.
"Mi smo to proživjeli, ona je to odglumila, a sada je to na nama", rekao je Nick u lipnju 2024. godine. Dva mjeseca poslije, Gena je umrla od posljedica Alzheimerove bolesti, doživjevši sudbinu lika Allie. Tužno, ali možda drukčije nije ni moglo. Naime, Rowlands nije samo glumila nego i proživjela sve kroz što su prolazili njezini likovi, najviše u dramskim ostvarenjima supruga Johna Cassavetesa, pionira američkog nezavisnog filma.
Uz dužno poštovanje odličnim nastupima u podcijenjenoj "Drugoj ženi" Woodyja Allena ili "Noći na zemlji" Jima Jarmuscha, upravo je kod Cassavetesa ostvarila najbolje uloge ("Lica", "Minnie i Moskowitz", "Premijera", "Ljubavna strujanja") i bila dvaput nominirana za Oscara ("Žena pod utjecajem", "Gloria") kojeg je kao počasni kipić osvojila 2015. godine.
Iako je Gena imala upečatljiv monolog u drami "Minnie & Moskowitz" o tome kako filmovi "obmanjuju još od malih nogu, muljaju dok na kraju ne povjeruješ u sve te laži", tj. "pripremaju te da povjeruješ u sve i svašta, ideale, moć, dobre momke, romantiku i, naravno, ljubav", Cassavetes je režirao realistične drame na tankoj granici stvarnosti i kinematografije.
Odnosno, Cassavetes i Rowlands su prijelomnom, beskompromisnom, autentičnom režijom i glumom tu granicu načinili tankom. Spomenuti filmovi, snimljeni u razdoblju od kraja šezdesetih do sredine osamdesetih, bili su dramski poprilično intenzivni, sirovi i direktni, prikazivali oštećene ljude, mentalno i emotivno nestabilne, usamljene, nesretne, životne.
U takvim ulogama Gena je briljirala pored muških partnera poput Petera Falka, Seymoura Cassela i Bena Gazzare, tumačeći žene na rubu ili preko ruba živčanog sloma (među ostalim kućanice, i, metafilmski, glumice), ne bježeći i od mentalnih bolesti poput bipolarnog poremećaja.
Naprotiv, hrabro se emotivno/mentalno ogoljevala i hvatala u koštac s boljkama likova i duboko ulazila pod njihovu kožu kao dramska prvakinja teške kategorije, magleći granicu između sebe i žene koju utjelovljuje, glumljenog i stvarnog. Ima, tako, smisla da je Cassavetes nagradio Rowlands "tough girl" ulogom bivše djevojke mafijaša koja postaje zaštitnica klinca s pištoljem u ruci nakon što je mafija smaknula njegovu obitelj u utjecajnoj krimi drami "Gloria".
Cassavetes joj je dao najbolje likove i dijaloge. "U mom životu nema Charlesa Boyera. Nisam nikad ni upoznala Charlesa Boyera! Nisam upoznala Clarka Gablea, ni Humphreya Bogarta. Nikada nisam upoznala nijednog od njih", govorila je glumica kao titularni ženski lik u filmu "Minnie i Moskovitz" nakon gledanja "Casablance".
No, Rowlands je ipak upoznala svog Bogarta. Bio je to Cassavetes i on je odigrao ključnu ulogu za njezinu karijeru nakon što su se upoznali 1950. na studiju glume u New Yorku. Približnje vršnjakinje ove glumice, recimo Kim Novak, Ellen Burstyn i Angie Dickinson, nisu imale nekog takvog "kućnog redatelja" poput Cassavetesa pod čijim se okriljem Gena mogla razvijati iz filma u film i podizati glumačku prečku u scenama živčanog sloma, pijanstva itd.
Malo tko je odglumio slom poput Rowlands u liku Mabel Longhetti u "A Woman Under The Influence", tj. pijanstvo u ulozi Myrtle Gordon u "Opening Night". I rijetko koja glumica je djelovala kulerski paleći i pušeći cigaretu kao Rowlands, možda samo Lauren Bacall koju je na neki način i naslijedila. Lako je zamisliti Genu u starim crno-bijelim filmovima i Cassavetes je to podebljao s c/b dramom "Faces", otkrivši jedno od brojnih lica čudesne glumice.