Stigavši u Hollywood iz Mađarske, redatelj Peter Medak (1937. – 2026.) prilagodio se američkom načinu života. Adaptaciju je preselio i iza kamere, prilagođavajući se raznolikim žanrovima kao filmaš na granici autora i zanatlije, umjetničkog i komercijalnog filma.
Mogao je Medak bez problema snimiti crnu komediju – društvenu satiru (“The Ruling Class”, “The Odd Job”), horor (“The Changeling”), avanturističku parodiju (“Zorro: The Gay Blade”), generacijsku dramu (“The Men’s Club”), gangsterski film (“The Krays”, “Let Him Have It”), hororski SF (“Species II”)...
Iako je često znao ostati u sjeni drugih redatelja po imenu Peter (Bogdanovich, Weir, Yates, ako ne i Markle), predstavljenih na sceni otprilike u isto vrijeme poput njega, Medak je ostavio traga u film(ofil)skim krugovima. Svaki filmofil i filmski kritičar ima nekog favorita u Medakovu opusu. Za potpisnika ovih redaka to je podcijenjena “Krvava veza” (“Romeo Is Bleeding”, 1993.) s Garyjem Oldmanom i Lenom Olin, znana i po doslovnijem novovjekom naslovu “Romeo krvari”, pod kojim je u 2020-ima prikazivana na HRT-u.
“Krvava veza” je mogla pronaći publiku među naraštajem filmofila iskaljenom devedesetih, u razdoblju “booma” videoteka i žestokih krimi-trilera, obično neonoirovskog, crnohumornog i tarantinovskog prefiksa, pa i erotskog. Film je kod nas plasiran direktno na videu, a pripada generaciji “Pasa iz rezervoara”, “Sirovih strasti”, “Kalifornije”, “Red Rock Westa”, “Prave romanse”, “Paklenog šunda”, “Posljednjeg zavođenja”, “Čekajući smrt u Denveru”...
Devedesete su otisnute u svakom kadru “Romeo Is Bleeding” i po glumcima pred kamerom (Juliette Lewis, Michael Wincott, Annabella Sciorra, Dennis Farina, Will Patton, James Cromwell...), a film ponosno nosi taj žig, ne pokušavajući sakriti svoju neobuzdanu režijsku/glumačku energiju i zavodljivu perverziju od potencijalno osuđujućih pogleda.
Osuđujućih? Upravo takvih – Jon Bon Jovi trebao je raditi pjesmu za “Krvavu vezu” i napisao je uvodni stih “Ovaj Romeo krvari...” (naslov “Romeo is Bleeding” je i naziv pjesme Toma Waitsa iz 1978.), ali otkazao je gažu kad je vidio gotovu verziju filma. Stih je na kraju ostao u pjesmi “Always”, objavljenoj na Bon Jovijevu albumu “Crossroads”, ali “Krvavoj vezi” bi ionako bolje pristajao neki “prljaviji” bend, recimo Gunsi.
U njihovu videospotu za pjesmu “Since I Don’t Have You” nastupio je baš Oldman, tada u nezaustavljivom glumačkom uzletu ((”Stanje milosti”, ”JFK”, “Drakula”, spomenuti “True Romance”, “Leon profesionalac”...). Oldman je neonoirovski narator priče, glumeći čovjeka koji pripovijeda o nekadašnjem sebi, policajcu Jacku Grimaldiju, u usamljenom restoranu usred ničega, gdje Medak sporim okretajima ventilatora sugerira protok vremena.
“Jack je bio romantičan tip. Veliki snovi. Problem je bio u tome što se stvarnost malko ispriječila između njegovih snova i njegova novčanika”, izgovara on jednu od sočnih noirovskih rečenica kakvima film obiluje (”Ono što ljubav čini tako strašnom jest to što je ne posjeduješ. Ona posjeduje tebe...”, ”Bog šalje meso, a vrag šalje kuhare...”). Taman kad čujemo da Jack “misli poduzeti nešto oko tih snova”, vidimo ga kako vozi automobil sav krvav, dok mu se ženske noge sa stražnjeg sjedišta pletu oko vrata s namjerom da ga uguše u sceni koju Medak režira da podsjeća na sado-mazo seks.
“Hej, čekaj malo, zaboravite da ste ovo vidjeli”, povikne on, ali scena je nezaboravna i gledatelj, kupljen uvodom filma, nestrpljivo čeka kad će doći na red. Noge pripadaju kriminalki i žderačici muškaraca Moni Demarkov (Olin) koja će opčiniti oženjenog (Sciorra) policajca – čak i više od njegove fantazijama sklone ljubavnice (Lewis) – nakon što dobije zadatak da je odvede do sigurne kuće i preda federalcima.
“Želiš li postati bogat čovjek, naredniče?” Mona pita Jacka u zamjenu da joj sredi papire kako bi bila proglašena mrtvom za opakog gangstera Dona Falconea (Roy Scheider), za kojeg korumpirani policajac radi “sa strane” i on od njega traži da je ubije. Jack, naš Romeo, krvari od glave do pete (Falcone mu je odrezao nožni prst), zaluđen Moninim napučenim usnama i sharonstoneovskim širenjem nogu na stolici.
Mona se ne libi otkriti podvezice/donje rublje i razgolititi, utjelovljujući sav fatalizam noira, ali i dominaciju kad zajaši Jacka i usne s razmazanom šminkom razvuče u osmijeh. Olin dominira nad Oldmanom, osokoljena scenarijem ispisanim ženskom rukom. Scenaristice noira mogu se izbrojiti na prste jedne ili dvije ruke. Hilary Henkin feministički pristupa muškom žanru neo-noira nakon što je supotpisala mačo-akciju “Road House”, a Medak pušta Olin da krvavom Romeu ukrade film kao fatalna Julija. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....