Neke životne priče nastanu sasvim slučajno. Ili se barem tako čini. Dok ih slušate, shvatite da slučajnost zapravo nije imala puno veze s njima. Iza njih stoje godine rada, znatiželje, upornosti i hrabrosti da čovjek prihvati svaki novi izazov koji mu život donese. Takva je i ova priča.
Počela je sasvim spontano, na jednoj kavi s prijateljicom. Usred ležernog razgovora spomenula mi je kako u splitsku palačinkarnicu "Stari plac" posljednjih dana mnogi dolaze zbog nove torte od palačinki, koja je, kako kaže, postala pravi hit. No puno više od same slastice zaintrigirala me žena koja stoji iza nje. Rekla mi je da Ana nije ni kuharica ni slastičarka po struci, a da je svojim idejama i kreativnošću uspjela napraviti pravi mali bum, ne samo s tortom od palačinki, nego i s novim doručcima koji su vrlo brzo pronašli put do gostiju.
A onda je, kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno zanimljivo, usput spomenula još jedan detalj koji je cijelu priču učinio još zanimljivijom. Prije nego što je otkrila svijet gastronomije godinama se bavila cvjećarstvom, uređivala vjenčanja, a upravo je ona osmislila cvjetne dekoracije i vjenčani buket za vjenčanje Hane Huljić i Petra Graše.
Nikad u struci
Kako netko tko nikada nije radio u svojoj struci pronađe posao u kojem doslovno živi svaki dan? Znatiželja je učinila svoje.
Ana Ercegovac dočekala nas je širokim osmijehom, vedra, neposredna i srdačna. Dok smo tako "ćakulale", malo bi sjela za stol, pa se već u sljedećem trenutku vraća iza pulta kako bi donijela još jedan desert ili nam pokazala neko novo jelo. Gotovo dječjim oduševljenjem govorila je o svakom detalju, svakom tanjuru i svakoj novoj ideji koju osmisli.
Vrlo brzo shvatila sam zašto ljudi ne pričaju samo o njezinim palačinkama. Pričaju o njoj. O energiji koju unosi u sve što radi. O kreativnosti koja joj, kako mi je poslije priznala, ne prestaje ni kada završi radni dan. Kod Ane radno vrijeme zapravo ne postoji. Ideje nosi kući, kod kuće isprobava nove recepte, kupuje tanjure, stolnjake i posuđe, obilazi restorane i slastičarnice tražeći inspiraciju, a onda se ponovno vraća u kuhinju puna novih zamisli.
Na prvi pogled reklo bi se da je riječ o ženi koja je cijeli život provela među kolačima, kremama i receptima. No istina je potpuno drukčija. Ana nikada nije završila kuharsku ni slastičarsku školu. Po struci je prometni tehničar, a posao za koji se školovala nije radila ni jedan jedini dan.
– Završila sam prometnu školu, PTT smjer, ali nikad nisam radila u struci. Život me odveo sasvim drugim putem – govori kroz osmijeh.
Prvi veliki profesionalni koraci vodili su je u sasvim drugom smjeru. Nakon rada u jednoj poznatoj splitskoj cvjećarnici otvorila je vlastiti obrt za organizaciju vjenčanja. Godinama je uređivala prostore, izrađivala bukete i cvjetne aranžmane, osmišljavala dekoracije i stvarala posebne trenutke za mladence.
– Radili smo sve. Od buketa i cvijeća do kompletne organizacije i realizacije vjenčanja. To je bio moj svijet i od toga smo živjeli – prisjeća se.
Njezina estetika i osjećaj za detalje doveli su je i do brojnih poznatih klijenata.
Cvjećarstvo samo povremeno
– S Hanom sam surađivala i prije. Radila sam dekoracije za njezine videospotove i jednostavno smo se pronašle u istoj estetici. Kad su se ona i Petar odlučili vjenčati, izabrali su mene da uredim cijelu cvjetnu priču njihova dana. To mi je ostalo jedno od najljepših profesionalnih iskustava.
I danas se povremeno bavi cvjećarstvom, ali isključivo manjim, intimnim vjenčanjima, jer je, kaže, upravo u njima moguće svakom detalju posvetiti punu pažnju. A onda je stigla pandemija. Posao kojim se godinama bavila gotovo je preko noći stao. Dok su mnogi čekali da se stvari vrate na staro, Ana je pronašla potpuno novi put.
– Kuhala sam svaki dan. Isprobavala recepte, učila, griješila, ponovno pokušavala. Prijatelji su dolazili kod mene, fotografirali hranu i objavljivali je na društvenim mrežama. Odjednom su počeli stizati upiti sa svih strana.
I, kako kaže Ana, isprva su to bila uglavnom slana jela.
– Iskreno, mislim da mi slano i danas bolje ide. Ali s vremenom sam zavoljela i slastice pa sam počela učiti i taj dio.
Upravo tada shvatila je nešto što prije nije ni slutila.
– Tek sam u koroni shvatila da ovo stvarno znam raditi i da u tome beskrajno uživam.
Radila je i kao privatni chef, a ono što ju je posebno privlačilo nije bio samo okus hrane, nego način na koji će ona izgledati.
– Meni je "food plating" – prezentacija jela – velika strast. Volim da jelo bude lijepo posluženo jer ljudi prvo jedu očima. To da svaki tanjur ima svoju priču mi je jednako važno kao i okus – ističe Ana.
Upravo su fotografije njezinih jela i preporuke zajedničkih prijatelja otvorile vrata novom profesionalnom poglavlju. Dobila je priliku razvijati nove recepte, osmišljavati jelovnik i unijeti svoju kreativnost u ponudu poznate splitske palačinkarnice, u kojoj danas radi.
– Dobila sam potpunu slobodu stvarati, osmišljavati nove recepte i razvijati ideje onako kako osjećam da je najbolje.
Ideja za tortu od palačinki, kaže, rodila se sasvim spontano. Palačinke su, smatra, jedan od rijetkih deserata koji vole gotovo svi, bez obzira na godine i ukus. Razlikuju se tek punjenja i kombinacije ukusa.
– Ne poznajem osobu koja ne voli palačinke. Netko će odabrati čokoladu, netko voće, netko nešto manje slatko, ali palačinke su desert kojem se gotovo ne može oduprijeti.
Danas u ponudi ima i slane palačinke, manje slatke varijante, bezglutenske opcije te raznovrsne doručke, nastojeći osmisliti ponudu u kojoj će svatko pronaći nešto za sebe.
No Ana pri tome ne govori o receptima kao o tajni uspjeha.
‘Sve je ispalo drukčije‘
– Volim vidjeti kako drugi rade. Iz svakog mjesta naučim nešto novo. Ne kopiram, nego pokušam svaku ideju prilagoditi svom načinu rada.
Na pitanje je li ikada poželjela završiti kuharsku školu ili za slastičarku, odgovara bez razmišljanja:
– Naravno da cijenim obrazovanje, ali mislim da se puno toga može naučiti vlastitim radom, stalnom praksom i usavršavanjem. To, naravno, ne znači da jednoga dana, kada mi vrijeme dopusti ili osjetim da mi je potrebno, neću završiti neki tečaj ili dodatnu edukaciju i tako svom praktičnom iskustvu pridružiti i formalno znanje – iskrena je Ana.
Zato svoje znanje nesebično prenosi i kolegama.
– Želim da svi znaju raditi sve. Dijeljenje znanja nikad nije minus – skromno će.
Perfekcionist je, priznaje, i to smatra svojom najvećom vrlinom, ali i najvećom manom.
Na pitanje gdje se vidi za deset godina, samo se nasmije.
– To me nemojte pitati. Sve što sam u životu planirala na kraju je ispalo drukčije. Zato sam naučila biti otvorena prema onome što život donese.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....