Omiljena HRT- ovka iskreno o novoj ljubavi: ‘Ne mora sve biti logično, neka nešto napokon bude i magično‘

Postoje televizijska lica koja gledamo, a postoje i ona koja nam s vremenom postanu gotovo poput članova obitelji. Regina Zubanović nedvojbeno pripada ovoj drugoj skupini. Više od tri desetljeća javlja se iz Splita, donoseći u emisiju "Dobro jutro, Hrvatska“ važne informacije, zanimljive priče i onu posebnu dozu vedrine zbog koje njezina javljanja imaju toplinu neposrednog susreta.

Kada nam s malih ekrana poželi dobro jutro, Regina jednostavno i nenametljivo ulazi u naše domove. Pred kamerama je spontana, nasmijana i uvijek besprijekorno profesionalna, čak i kada se tijekom javljanja dogodi nešto što nije mogla predvidjeti. A takvih se situacija tijekom njezine duge televizijske karijere nakupilo dovoljno za čitavu knjigu - od susreta s upornom vranom i ovnom pred kojim je morala trčati do uboda ose i piciginaša koji su je usred javljanja okupali od glave do pete.

Iza prepoznatljivog osmijeha stoji, međutim, i žena čiji život nije uvijek bio ni jednostavan ni lagan. Nakon smrti supruga Gordana ostala je sama s troje male djece, ali nije dopustila da ih bol slomi. Danas su Stipe (22), Viktoria (18) i Valeria (15) odrasli mladi ljudi, a njihova majka s ponosom kaže da su zajedno uspjeli složiti život od krhotina, ne izgubivši vjeru, vedrinu ni sposobnost da se raduju svakom novom danu.

Uzbudljivo životno razdoblje

Prošlo je neko vrijeme od našeg posljednjeg razgovora s Reginom, sasvim dovoljno da ponovno poželimo doznati što se u međuvremenu promijenilo u njezinu životu. Djeca su odrasla, televizija i novinarstvo ubrzano se mijenjaju, a pred njom se otvara jedno novo i uzbudljivo životno poglavlje. U razgovoru s našom novinarkom iskreno nam je govorila o poslu u koji je zaljubljena već više od 30 godina, svojoj obitelji, izgledu i malim životnim užicima, ali i o pitanju koje njezinoj djeci postaje sve zanimljivije - je li mamino srce ponovno spremno za ljubav.

Odgovorila je nježno, iskreno i s prepoznatljivim humorom: "Ne mora sve biti logično, neka nešto bude i magično.“ A kada žena kraljevskog imena kaže da se njezina bajka još piše i da najljepše poglavlje tek dolazi, ostaje nam samo čekati nastavak.

Više od tri desetljeća jedno ste od najprepoznatljivijih i najomiljenijih lica HRT-a. Kada se danas osvrnete na djevojku koja je s Radio Brača stigla na audiciju za televiziju, prepoznajete li još u sebi njezino uzbuđenje i što biste joj, s ovim iskustvom, danas poručili?

- Prije svega, hvala vam na tim lijepim pohvalama, puno mi znače. Iskreno, i dan- danas još sam ta ista djevojka, puna entuzijazma, odgovornosti, ali i zahvalnosti što svaki dan iznova imam priliku uživati u ovom poslu, donijeti gledateljima nešto novo i opravdati njihovo povjerenje.

Tako da bih joj poručila: "Bravo, mala, što si vjerovala u sebe i imala hrabrosti!“ Već tad sam znala da biti spreman nije stvar osjećaja, nego odluke. Treba odlučiti da si spreman i krenuti hrabro ako želiš živjeti tako da ispuniš svoje snove, a ne protratiti život ispunjavajući očekivanja okoline. Držim se uvjerenja da sreća prati hrabre, uspjeh uporne, a nagrada posvećene.

Kao djevojčica bili ste odlična učenica, bavili ste se ritmičkom gimnastikom, pjevali, glumili i sanjali o studiju glume u Sarajevu, što je omeo rat. Mislite li da se ta neostvarena glumica ipak ostvarila kroz televiziju i pred kamerama dobila svoju pozornicu?

- Itekako. Obožavam ovu svoju ulogu pred kamerama. Za mene je televizija najljepša pozornica, a gledatelji najdraža publika. I što mi je najljepše, likovi su stvarni, a priče autentične. Tako da je moje ostvarenje na televiziji zapravo odlična potvrda da nekada dobijemo i više nego što smo tražili i za što smo se molili.

Na televiziju ste došli u vrijeme kada nije bilo društvenih mreža, portala ni današnje utrke za klikovima i brzinom. Kako gledate na to u što se novinarstvo pretvorilo i što smo novim tehnologijama dobili, a što možda nepovratno izgubili?

- Prvo, izgubili smo one čarobne trenutke ispijanja prve jutarnje kave, prelistavanja Slobodne i upijanja friških informacija... Sad je sve brže, svi smo sve već čuli, vidjeli i dobili. Često se i izgubimo u šumi tih dojava prijatelja od prijatelja. Zato su pravi istraživački novinari ljudi kojima se divim, a priče koje pogađaju dublje i koje su zanimljivije iznimno cijenim.

S druge strane, jako volim brzinu u svemu - informiranju, razmišljanju, prihvaćanju - tako da mi je ovo danas ipak draže. Volim portale, bez obzira na sve zamke utrke za klikovima, i stalno ih pregledavam. Novo vrijeme, novi izazovi, ali na nama je da na njih odgovorimo, da se što prije prilagodimo i, naravno, iskoristimo sve prednosti tehnologije. I na televiziji se ona stalno mijenja, zato smo brži i gledateljima bliži. U tren se jednostavno stignemo javiti izravno s mjesta događaja, što po meni i jest smisao televizije.

Vjerodostojnost ispred klikova

Vijesti danas, baš kako ste i sada rekli, do publike dolaze gotovo iste sekunde, a novinari su često pod pritiskom da budu prvi, ponekad i prije nego što imaju cijelu i provjerenu informaciju. Kako vi čuvate profesionalne standarde i povjerenje gledatelja u takvim okolnostima?

- Na svu sreću, radim na HRT-u i nama je provjerena informacija na prvome mjestu. Vjerodostojnost ispred klikova. Ugled se teško stječe, a brzo gubi, tako da s tim nema igre ni kalkulacije. Bez obzira na to što smo na terenu i na izvoru informacije te što često znamo i sve one neslužbene, o neprovjerenima možemo na kavi, ne na ekranu. U međuvremenu imamo i sugovornike te živu sliku, što je često dovoljno da se složi cijela priča.

Vaša su specijalnost upravo javljanja uživo, tijekom kojih ste se morali nositi s kišom, vjetrom, vranom, neočekivanim prolaznicima i brojnim drugim iznenađenjima. Postoji li situacija iz etera o kojoj se možda nikada nije pisalo, a koju Vi i danas prepričavate kolegama?

- Čini mi se da se stalno nešto takvo događa. Da se ne ponavljam, ali bude stvarno smiješnih situacija, osobito ako se znaš smijati i na svoj račun. Jednom je jedan ovan krenuo trčati prema meni dok smo snimali, a ja sam, naravno, odmah počela trčati i vikati bježeći od njega. Srećom, to je bilo prije društvenih mreža pa smo stvar riješili brisanjem snimke. Šteta, ustvari, jer smo se još mogli tome smijati.

Jednom me tijekom javljanja uživo u emisiju "Dobro jutro, Hrvatska“, dok sam pričala sa sugovornikom, osa izbola u stopalo. Zaplela se u remenčiće mojih sandala i, kako se pokušavala osloboditi, tako me bola. Moje neprimjetno mahanje stopalom nije bilo od pomoći ni osi ni meni, sve dok nisam razgovor privela kraju i, vrišteći, izula cipelu. Pamtim i jedno jutro kada sam se javljala iz plićaka na Bačvicama. Bila sam, naravno, potpuno odjevena, samo su mi stopala bila u moru zbog kadra, kada se ekipa piciginaša bacila točno iza mene pa me more okupalo i smočilo od glave do pete, prisjeća se Regina.

Gledatelji Vas doživljavaju kao vedro, toplo i spontano lice koje im iz Splita ulazi u dom gotovo poput člana obitelji. Osjećate li odgovornost zbog toga i je li vam ikada teško pred kamerama sačuvati taj osmijeh kada privatno možda nemate razloga za njega?

- Velika je stvar kada te ljudi puste u svoj dom, makar i putem ekrana, i daju ti svoje vrijeme, kojega najčešće svima manjka. Zato želim da nakon druženja sa mnom budu obogaćeni osjećajem, informacijom i inspiracijom. Da nekome popravim, a ne pokvarim dan, a osmijeh popravlja sve - i dan i život!

Nekada sam osmijehom skrivala i tugu, a glumica u meni odlično je odrađivala posao. U međuvremenu je moj osmijeh postao stvaran, iz srca i postojan. Došlo je to nakon mnogo bura i oluja, u kojima nisam birala biti, ali sam birala preživjeti i isplivati. Imala sam izbor - očajavati ili ojačavati. Bez obzira na težinu, izabrala sam ovo drugo.

Sve češće gledamo vrlo mlade ljude koji preko društvenih mreža gotovo preko noći postaju poznati. Može li se danas preskočiti ono dugo novinarsko sazrijevanje na terenu i što pokušavate prenijeti mlađim kolegama koji tek ulaze u ovaj posao?

- Uvijek je bilo lakših putova i prečica, ali brza rješenja najčešće su kratkoročna. Ako se negdje olako popneš, pravo je pitanje jesi li spreman ondje i ostati te možeš li se iz pada izvući. To sazrijevanje ipak donosi iskustvo koje će te spasiti kada je najpotrebnije, u nepredviđenim situacijama kojih je u televizijskom poslu uistinu pregršt. Svakome ću uvijek reći da ulaže u sebe, svoja znanja i vještine jer ti to nitko ne može oduzeti i upravo to čini razliku.

‘Izvana se vidi ono što nosim u duši‘

Pred kamerama ste uvijek besprijekorno dotjerani, elegantni i u odličnoj formi, iako znamo da televizijski radni dani često počinju vrlo rano. Koja je tajna vašeg izgleda i koliko vremena svakodnevno uspijete posvetiti sebi?

- Hvala... Vrijeme se mijenja, ali moja utrka s njim nikada - još mi ga kronično nedostaje. Tajna mog izgleda vjerojatno izvire iznutra pa se izvana vidi ono što nosim u duši, mir i radost. Šalim se, ali nemam drugog objašnjenja jer moje spremanje traje najviše deset minuta. Svakako bih htjela i trebala više vremena za sebe jer, osim što prije spavanja uživam u kremicama, još se sređujem u trku i na onim usputnim ogledalima - u liftu, na suvozačevu sjedalu dok idemo na snimanja... Ali polako, doći će i to. Mlada sam, ha-ha!

Poznato je da ste se još od djetinjstva bavili sportom i ritmičkom gimnastikom. Kako danas održavate vitku i fit liniju – trenirate li redovito, pazite li na prehranu ili vam pomaže i dobra genetika?

- Mislim da je očito riječ o kombinaciji svega, pa tako i gena jer, da vidite moju mamu Dragicu, sve bi vam bilo jasno. Živim u stalnom pokretu i baš volim jesti zdravu hranu. Svi mi kažu da nikada nisu čuli da netko ne voli ni pommes frites ni pečeni krumpir, ali evo - ja sam ta. Što se tiče treninga, njega obožavam i, ako je ikako moguće, ugurat ću ga u raspored. Na trening u teretanu znam doći umorna, a s njega izići odmorna.

Vaš je stil istodobno ženstven, elegantan i odmjeren, a gledatelji često primijete i komentiraju vaše odjevne kombinacije. Imate li na HRT-u pomoć stilista ili sami birate što ćete odjenuti pred kamerama? Postoji li komad odjeće bez kojeg ne možete?

- Na HRT-u, na svu sreću, imamo cijeli tim stručnjaka koji brinu o svojem dijelu posla. Budući da sam na ekranu više od 30 godina, već su me naučili što je primjereno i televizično. To je naučila i moja kći Viktoria, koja često ili složi ili odobri moje odjevne kombinacije jer ja u glavi uglavnom već imam drugog posla. Komad odjeće bez kojeg ne mogu definitivno su haljine. To sam baš ja. Lijepe su, elegantne, praktične i uz male preinake prilagodljive od jutra do večeri.

Tri minute koncentracije

Kako izgleda vaš mali ritual pripreme prije javljanja uživo? Imate li omiljeni parfem, ruž, pjesmu, šalicu kave ili neku sitnicu bez koje ne izlazite pred kamere?

- Moj mali ritual zapravo su ova tri desetljeća rada. Svakako obavezno dobro istražim i pripremim temu, ali za sam izlazak pred kamere ne treba mi ništa drugo. Tako mogu odraditi puno liveova u malo vremena. Dovoljne su mi samo tri minute koncentracije dok čekam da se upali crvena lampica na kameri i to sam ja. U tom trenutku zaboravim sve drugo, imam osjećaj da je svijet stao i da je jedino važno prenijeti mu ovu informaciju na najbolji mogući način.

Izvan televizije, obiteljskih i svakodnevnih obaveza, što vas najviše opušta i veseli? Imate li hobi za koji uvijek pokušavate pronaći vrijeme, koliko god vam raspored bio ispunjen?

- Kao što sam spomenula, opušta me i veseli treniranje. Jako volim šetnju po Marjanu ili uz more, a odnedavno imamo i psića pa je još zabavnije. Ljeti uživam u moru i kupanju, to me baš resetira, a zimi u wellnessu - to mi je zapravo najdraže. Otputovati negdje, pobjeći od svakodnevice - ako ikako mogu, uvijek sam za! Iskreno, za opuštanje ne čekam neko posebno vrijeme. Radujem se koliko god mogu. Dok vozim, pojačam radio i pjevam, dok kuham, usput malo i plešem, a najviše se svemu smijem. Život je ionako dovoljno ozbiljan, pa ga volim začiniti osmijehom i vedrinom.

Kad ste već spomenuli, kakvu glazbu slušate kada ste sami, a kakva vas knjiga može toliko zaokupiti da zaboravite na vrijeme? 

- U principu nisam ni za što posebno vezana. Dan mi je ionako prepun podražaja, tako da su mi jedino potrebni mir i tišina. To su mi neprocjenjivi trenuci u kojima rastem i uživam.

Ranije ste govorili da su Brela, more i vrijeme provedeno s djecom vaš najdraži način punjenja baterija. Kako danas izgleda vaš idealan godišnji odmor: trebaju li Vam još uvijek samo more, obitelj i mir ili ste poželjeli otputovati nekamo sami, upoznati neko novo mjesto i barem nakratko staviti vlastite želje na prvo mjesto?

- Odmor s djecom u Brelima za mene je nešto neprocjenjivo. To mi nije obaveza, nego najveći užitak. To su moji mali ljudi s kojima se prezabavno družiti. Otputujem ja i bez njih, kao i oni bez mene. Koliko volim letjeti, šteta je što nisam stjuardesa, ali kao prava Dalmatinka - more, brod, neka divlja uvala i zalazak sunca na pučini za mene su san snova.

Preponosna majka

Vaša su djeca u međuvremenu odrasla. Kako izgleda Vaš odnos sada kada više nisu ona mala djeca kojima ste morali organizirati svaki trenutak i treba li im danas mama više kao roditelj, savjetnica ili prijateljica?

- Mislim da sam im sve to u jednom. Bogu zahvaljujem i preponosna sam na to kakvi su postali. Život bez oca djeci svakako nije bio lagan, bez obzira na to koliko sam se ja trudila nadoknaditi im ga. Neke su životne lekcije naučili prerano, ali zato su danas tako sposobni i jaki, spremni na sve.

Stipe se pronašao u nogometu, a svojedobno ste govorili da Viktoria pokazuje komunikativnost i vrckavost, dok je Valeria pronicljiva i izravna. U kojem se smjeru danas razvijaju njihove želje i afiniteti i prepoznajete li u nekome od njih budućeg novinara ili televizijsko lice?

- Najvažnije mi je da su sve troje sretni. Stipe igra nogomet u Španjolskoj i studira menadžment u turizmu na Veleučilištu Aspira, Viktoria je upisala Poslovnu ekonomiju na Sveučilištu u Splitu, a Valeria ide u drugi razred Gimnazije kraljice Jelene.

I, zanimljivo, svi troje bili bi izvrsni na TV- u. Stipe bi bio odličan sportski komentator, s kombinacijom sportskog znanja i duhovitosti. Viktoria je već snimila neke zapažene reklame i jedan film u kojem je imala glavnu žensku dječju ulogu. A Valeria, ona je rođena za pozornicu i mikrofon. Briljirala bi u nekom talk showu, s pitanjima i komentarima koji u dvije riječi pogađaju u srž. Ali neka im život donese ono što je za njih najbolje.

Troje djece odrastalo je uz majku koju su ljudi svakodnevno zaustavljali, pozdravljali i prepoznavali s televizije. Kako oni doživljavaju vašu popularnost, prate li Vaša javljanja i jesu li i dalje Vaši najiskreniji, a možda i najstroži kritičari?

- Njima je to sve normalno, i oni su se na to naviknuli od početka. Uvijek su znali da će naša šetnja do Rive trajati jednu malu vječnost dok mi se svi lijepo jave. I ja to volim. Ne uzvraćam samo iz pristojnosti, cijenim sve ljude jer svatko u sebi krije vrijednu priču. Brzo su naučili da i oni moraju biti pristojni i komunikativni jer ih se često prepoznavalo kao Regininu malu ili malog. Iskreno, ne gledaju me baš često. Njima je to kao što svaki roditelj ide na svoj posao, a kako su žestoki kritičari, možda je tako i bolje, ha-ha...

Nakon gubitka supruga Gordana ostali ste sami s troje vrlo male djece i morali ste istodobno biti oslonac njima, nastaviti raditi i ponovno graditi život. Kada danas, gotovo 12 godina poslije, pogledate svoju djecu i osobu kakva ste postali, na što ste najponosniji?

- Najponosnija sam na to što smo uspjeli preživjeti jako teško vrijeme, a da pritom nismo izgubili vjeru u život te što smo i u najvećoj boli uspjeli sačuvati ono zrnce vedrine koje nam je davalo snagu za dalje. Život nas je jako ranio, njih i prerano, ali naučili smo obrisati suze, izdignuti se, složiti život od krhotina i hrabro krenuti dalje, radujući se svakom novom danu.

Prošlost ne određuje našu budućnost

Rekli ste da vrijeme ne liječi sve rane, nego da rane zacijele, a ožiljci ostanu i postanu dijelom nas. Je li vam danas, s većim vremenskim odmakom i odraslijom djecom, o tom razdoblju lakše govoriti ili neke tuge zapravo samo naučimo nositi?

- Ožiljke treba pretvoriti u mudrost, svoje borbe u snagu, a padove u novi početak. Ne treba dopustiti prošlosti da odredi našu budućnost niti suzama da okamenjuju naša srca. Naravno, sada mi je puno lakše govoriti o tome, iako i dalje govorim kroz suze. Ali govorila sam i ranije, premda sam svaki put kidala ranu naživo. Radila sam to jer sam htjela poručiti drugima koji danas prolaze kroz tu tugu, bol i patnju da samo nastave, dan po dan, hrabro, dajući im sebe za primjer. Ako sada ne mogu povjerovati sebi, neka vjeruju meni. Ja navijam i molim za njih.

Dugo ste govorili da niste razmišljali o novoj vezi jer ste bili usredotočeni na djecu i na ono što imate, iako ste iskreno priznali da vam nedostaje muški oslonac. Je li danas, kada su djeca odrasla i kada napokon imate nešto više prostora za sebe, vaše srce spremno pustiti nekoga novoga u život ako se pojavi prava osoba?

- Moja su djeca narasla, shvatili smo to ovoga ljeta. Sada, u tim slatkim zaljubljivim godinama, o svemu razgovaramo iskreno i otvoreno pa su nam ljubavne teme česte. Oni bi htjeli da i ja imam što ispričati njima, kao i vama. Ako bude sreće, nadam se da i hoću. Ali naučila sam već da je život nepredvidiv i da ne bude sve onako kako smo isplanirali. Bilo je teško, hvala! Odsada molim samo lijepo i lagano. Uostalom, ne mora sve biti logično, neka nešto bude i magično.

Godinama ste morali biti snažni za druge - za djecu, obitelj, gledatelje i kolege. Jeste li u međuvremenu naučili da ne morate uvijek biti ona koja sve može sama te postoji li danas netko pred kim Regina smije biti ranjiva, umorna i bez televizijskog osmijeha?

- Ah, kakav bi to sretnik bio da ima priliku vidjeti ranjivu Reginu! Ne znam bi li uopće bio svjestan te privilegije. Malo se šalim, ali u međuvremenu sam naučila biti ona koja sve može sama. Ipak, nisam zaboravila da je lijepo znati da imaš nekoga tko će biti tu za tebe i da ste potpora jedno drugome. A on bi trebao znati da je tu ne zato što od njega nešto trebam, nego zato što ga biram kako bi nam bilo ljepše i bolje. Probleme sam već sama riješila, sada možemo samo dijeliti i množiti sreću.

Jednom ste rekli da, unatoč svemu što ste proživjeli, i dalje vjerujete u bajke, sretne završetke i sreću koja vas tek čeka. Kako danas izgleda ta vaša osobna bajka - što još želite doživjeti kao žena, majka i novinarka, a što biste napokon željeli učiniti samo za sebe?

- Ja živim svoju bajku, uživam u životu i dalje vjerujem u sretne završetke. Tako se moja priča još piše, a najljepše poglavlje tek dolazi. Kraljevsko ime već imam, a ostalo... Nastavak, nadam se, u idućem broju, zaključuje za kraj.