‘Gospođa Palfrey u hotelu Claremont‘: za razliku od njezinih likova, autorica nikog ne pokušava smuljati!

"Engleska autorica Elizabeth Taylor (1912. – 1975.) najpoznatija je po tome što nije poznata.“

Tim je riječima američki pisac i urednik Benjamin Schwarz prije skoro dvadeset godina u časopisu "The Atlantic“ započeo članak o ovoj spisateljici. I za života i poslije njega ona je imala vrlo ugledne i glasne zagovornike poput, recimo, Kingsleya Amisa. Konačno, imala je i vrlo postojan krug odanih čitatelja, iako nikad nije uživala u reputaciji autorice bestsellera.

Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da bi u širokoj javnosti ostala upamćena. Utoliko je veće i ugodnije iznenađenje što je ovih dana imamo prilike konačno otkriti i to u katalogu "Znanja“, nakladnika koji je specijaliziran za žanrovsku literaturu.

Kako objasniti nevidljivost?

Kako objasniti nevidljivost ove autorice? Možda je stvar u tome da na svijetu nije bilo niti ima mjesta za dvije velike zvijezde koje se zovu Elizabeth Taylor, pa ju je zasjenila slava obožavane glumice? Ipak sam skloniji odgovor potražiti nekamo drugdje. Prije svega u činjenici da je autorica svoju književnu karijeru oduvijek doživljavala kao neku vrstu pratećeg ili usputnog zanimanja. Ruku na srce, ona je iza sebe ostavila zamašan opus od dvanaest romana, četiri zbirke priča i jednog djela za djecu, no time se bavila tek kad bi ukrala vrijeme od podizanja kćeri i sina te održavanja kućanstva.

K tome, ona nije problematizirala velike, pomodne tema svoga vremena. Unatoč činjenici što je u mladosti bila članica Komunističke partije, da bi se potom priklonila laburistima, kao spisateljica bila je pretežno ravnodušna prema društvenim kontroverzama i nesklona uplitanju u vruće polemike. U srži njezina interesa stajali su ljudi iz srednje klase i njihovi obični, neupadljivi životi.

Predzadnja stanica života

U tom je smislu "Gospođa Palfrey u hotelu Claremont“, zadnji roman što ga je za života objavila (prevela ga je i instruktivnim pogovorom opremila Snježana Husić, a urednički potpisala Mirna Šimat), njezin tipičan naslov. Naslovna junakinja udovica je u jeseni života, koja se otuđila od svoje kćeri i unuka s kojima jedva da održava ikakvu vezu osim one iznuđene, kurtoazne, izmjenjujući s njima tek poneko pismo. Upravo je pristigla u skromni hotel Claremont koji, osim što ima redovitu klijentelu sastavljenu od putnika koji su poslom pristigli na nekoliko dana u London, udomljuje i grupicu stalnih gostiju, umirovljenika.

Njima je hotel zadnja ili, u najboljem slučaju, predzadnja stanica života, jer odatle mogu samo na groblje ili u hospicij. Njihovi bračni partneri/ice već su pokojni, baš kao i većina njihovih nekadašnjih prijatelja, djeca im imaju vlastite živote i probleme, pa njihovi rijetki posjeti utoliko više znače starčadi koju izjeda dosada.

Ovako muku suočavanja s viškom vremena osvješćuje gospođa Palfrey: „Ne smijem priželjkivati da mi život iscuri, rekla je samoj sebi, ali znala je da što je starija sve češće pogledava na sat i da je uvijek ranije nego što sam mislila. Kad je bila mlada, uvijek je bilo kasnije.“

Elizabeth Taylor: "Gospođa Palfrey u hotelu Claremont" (Znanje, Zagreb)

No ona ima i jedan kudikamo veći problem: odmah po dolasku, svojim je hotelskim znancima ponosno objavila, ustvari slagala, kako ima unuka koji je obožava, ali nju nitko ne posjećuje. Pukim slučajem upoznat će mladića, on se zove Ludovic Myers, od milja Ludo, koji jedva preživljava u memljivoj sobici pokušavajući postati pisac. I on je, baš kao i gospođa Palfrey, usamljen, i njegove su obiteljske veze samo formalne, jer ga majka, zaokupljena svojim novim partnerom, metodično ne šljivi.

Spirala laži

Kad mu stara dama ponudi da pred stalnim hotelskim gostima zaigra ulogu njezina unuka i time joj povrati dostojanstvo, on će joj rado udovoljiti, jer u tome vidi mogući materijal za pisanje. No kako vrijeme bude odmicalo, oboje će se naći u spirali laži bez kraja i konca.

Ovako ispričan, roman se doima kao sumorno, beznadno djelo o ljudima koji napuštaju ovaj svijet grčevito braneći utvare i obmane koje su ispleli oko sebe samih, jer se duboko srame svoje suvišnosti. No Elizabeth Taylor tu je turobnu storiju kadra ispričati da ona lako klizi poput čašice boljeg šerija kojim se ponekad počaste njezine junakinje i junaci: na nepcu je umjereno sladak, da bi vas gorčina sustigla tek u aftertasteu.

Za razliku od njezinih likova, autorica nikog ne pokušava smuljati: starost te osuđuje na prvo lice jednine, dakle, na samoću, obiteljske veze ponekad, ustvari počesto, krhke su kao niti paučine, a ustrajavanje na lažima zna biti zadnja crta obrane vlastitog dostojanstva. Samo što toj tužnoj inventuri valja pridružiti i jednu nezanemarivu utjehu: nema običnih ljudi i običnih života, svi su jedinstveni, iznimni i veličanstveno neobični.