Frederick Forstyh postao je književni milijunaš iz golog očaja. Nekadašnji najmlađi pilot RAF-a, a potom novinar Reutersa, pa BBC-a, u jednom se trenutku posvadio sa svojim šefovima koji mu nisu htjeli produžiti boravak u Biafri. Urednici su, naime, procijenili da im tamošnji rat nije važan kao onaj u Vijetnamu, pa su odlučili povući svoje ljude, što je njega silno pogodilo, jer se u šest mjeseci koje je proveo u toj odmetnutoj nigerijskoj pokrajini, nagledao svakakvih užasa.
Odlučio je tamo ostati u statusu freelancera i napisati knjigu koja je u Penguinovoj nakladi izašla potkraj 1969. pod naslovom „Priča o Biafri: stvaranje afričke legende“. Iako se bavio vrućom temom, malo tko je primijetio da je libar uopće izašao.
Bez angažmana i bez kinte
Trideset i prvi rođendan stoga je dočekao u statusu reportera bez stalnog angažmana, ne samo bez kinte, nego i s podosta dugova, pa je, stjeran u škripac, odlučio na brzinu napisati triler. Trideset i pet dana kasnije, u veljači 1970., dovršio je rukopis romana „Dan Šakala“ (odnosno „Operacija Šakal“ u hrvatskom prijevodu koji potpisuje Blanka Pečnik-Kroflin). Knjiga se bavila izmišljenim pokušajem atentata na Charlesa De Gaullea 1963. godine i bila je oslonjena na autorova reporterska iskustva, jer je svoju karijeru i započeo izvještavajući o jednom neuspjelom pokušaju ubojstva francuskog predsjednika.
Godinu i pol obijao je pragove izdavačkih kuća i skupljao odbijenice. Nikome se nije dalo čitati 350 stranica gustoga sloga kad bi čuli čime se knjiga bavi. U vrijeme pisanja libra De Gaulle se već bio povukao iz javnoga života, njegovi problemi s dijelom časničkoga kadra koji mu nikad nije oprostio povlačenje iz Alžira, bili su zaključena priča. Osim toga – ili prije svega – koga briga za roman o pokušaju atentata kad svi znamo da je ciljana žrtva preživjela, razmišljali su nakladnici?
Tople preporuke čitatelja
Zato je Forstyh promijenio strategiju: napisao je sažetak knjige u kojemu je jasno stavio do znanja kako je to prije svega priča o lovu na atentatora. To se pokazalo kao vrlo oštrouman potez, jer su izdavači odjednom postali vrlo susretljivi. Englesko izdanje objavljeno je u lipnju 1971. (osam mjeseci nakon De Gaullove smrti), nije ga pratila barnumovska reklamna kampanja, ali su se usmenom predajom vrlo brzo počele širiti tople preporuke prvih čitatelja. Samo dva mjeseca kasnije, američki je nakladnik otkupio prava za tamošnje tržište i platio ih, za ono doba, masnom svotom od 365 tisuća dolara.
Otada je roman preveden na više desetaka jezika i prodan u ukupnoj nakladi većoj od deset milijuna primjeraka, po njemu je 1972. godine snimljen uspješan film, a prije dvije godine i televizijska serija. Friško izdanje Hena coma tek je jedno u nizu svjedočanstava kako je „Operacija Šakal“ i dalje vrlo tražen libar koji stalno novači nove generacije čitatelja.
Je li nas obmanuo?
Je li nas autor obmanuo kad je razglasio priču da je roman napisao u samo trideset pet dana? Teško mi je vjerovati da nije, jer se radi o zaista zamašnom rukopisu s prebogatim ansamblom karaktera i pripovjednih rukavaca. Ali ako i jest lagao, nije puno. Kronologija njegova života i rada prilično jasno sugerira da je rukopis morao nastati u vrlo tijesnome roku. Njegov pothvat čini se još impresivnijim kad osvijestimo činjenicu kako je riječ o tekstu bez praznoga hoda i suvišnih digresija, svaki redak vodi nas korak dalje i dublje u samo središte zavjere.
Možda će zvučati bizarno, ali meni se čini da je Forsyth uspio proizvesti svevremeni bestseller upravo zato što je vlastiti spisateljski stil prilagodio karakteru svoga protagonista. Atentator je hladnokrvni pedant koji dugo i temeljito planira svaki svoj potez, duboko svjestan činjenice kako nema pravo na grešku. Štreberski precizan, on uvijek razmišlja nekoliko koraka unaprijed i ne dopušta si ni najmanji trenutak slabosti ili opuštanja. Tako je autor pristupio i svojoj pripovjednoj građi.
Film ne ubija radost čitanja
Smislio je složenu konstrukciju priče, dobro promislio o tome hoće li sve njezine sastavnice dihtati ili će se poneka ipak olabaviti od siline naprezanja, pa je onda mirnom rukom prionuo egzekuciji, naime, raspisivanju storije s lakoćom održavajući njezinu napetost.
Ako ste gledali Zinnemannov film, ne morate se plašiti da će vas knjiga ugnjaviti jer još uvijek pamtite sve ključne točke priče. Potpisnik ovih redaka odgledao ga je najmanje triput (i opet ću, bude li prilike), ali mi to iskustvo nije ubilo radost čitanja libra i uživanja u strogoj, preciznoj hladnoći Forsythove književne izvedbe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....