Sredovječnoj kućanici dosadilo je da je muž ne primjećuje: prijavila se na audiciju i totalno uživjela u novu ulogu...

Dajući izjave na crvenom tepihu tijekom premijere "Debija" ("The Debut") na London Film Festivalu, glumac Jesse Eisenberg otkrio je zašto je počeo režirati. "Puno je toga jednostavno došlo iz straha. Više nisam mogao glumiti u studijskim filmovima jer sam osvojio Zlatnu malinu za ulogu (Lexa Luthora; op. a.) u ‘Batmanu protiv Supermana‘ i vidio sam putanju. Ako si glumac, stalno paničariš: ‘Jesam li na uzlaznoj ili silaznoj putanji?‘", rekao je Jesse i nastavio:

"Gluma je užasna, nestabilna industrija u kojoj si ili na traci za trčanje i ide ti dobro i ideš gore ili si jučerašnja vijest, i to je grozno. A ako si paranoična osoba poput mene, vidiš to puno unaprijed, pa sam pomislio: ‘Moram režirati filmove.‘ Zato sam ih i počeo pisati, samo da bih nekako održao karijeru na površini", sumirao je Eisenberg na londonskoj premijeri "Debija".

Možda je malo ružno reći, ali filmofili mogu biti zahvalni na Jessejevoj Zlatnoj malini, jer u protivnom tko zna bi li on zakoračio iza kamere i okušao se kao redatelj i scenarist. U toj ulozi Eisenberg se pronašao i zanimljiviji je kao redatelj nego kao glumac, premda je od 2000. nadalje glumio u nizu vrijednih filmova ("Roger Dodger", "Lignja i kit", "Ljetna avantura", "Dobro došli u zemlju zombija", "Društvena mreža", "Glasnije od bombi", "Vivarium"...).

Ispred kamere Jesse je pomalo upao u šablonu izgradivši vlastiti stereotip neurotika, mlađe verzije Woodyja Allena, u čijim je filmovima znao glumiti, konkretno u "Rimu s ljubavlju" i "Cafe Society". Iza kamere Eisenberg je nešto drukčiji i odbija upasti u kolotečinu.

"The Debut" je njegov treći redateljsko-scenaristički film u 2020-ima, nakon debija "When You Finish Saving The World" i "A Real Pain" (2022., 2024.), a dobio je termin u hrvatskim kinima krajem prosinca 2026., paralelno s distribucijom u Americi i dijelu Europe.

Jesse je uhvatio ritam da režira svake dvije godine i uspijeva učiniti da mu novi film bude ambiciozniji, pa i bolji od prethodnog. "Stvarna bol" je znatno superiornija prvijencu "Nakon što spasiš svijet", a "Debi" je možda i najbolji u ovom tercetu. Eisenberg opet surađuje s Julianne Moore nakon "When You Finish Saving The World" i omogućio joj je ulogu za pamćenje vrijednu (drugog) Oscara ili barem nominacije koja smjesta ide u gornji dom njezina opusa. 

Sada Julianne za Jesseja glumi usamljenu Monu, očajnu kućanicu iz New Jerseyja koja prolazi kroz život nevidljiva čak i u očima bližnjih, supruga (Patrick Fabian) i odrasle djece (Jonah Diamand, Becca Suskauer), kamoli drugih, poput tipa u dućanu koji se ubacuje u red preko nje kao da ne postoji.

Kako bi razbila monotoniju i bila primijećena, Mona se prijavljuje na audiciju za mjuzikl "Nosy Neighbors" i sporednu ulogu nadzornice zgrade – miss Danielle. Iako na audiciji zvuči gotovo kao Florence Foster Jenkins (sjećate se filma s Meryl Streep?), a i podjednaka je glumačka diletantica, Mona dobiva ulogu kad prvopredviđena pjevačica/glumica otpadne iz projekta (broadwayska zvijezda Bernadette Peters).

Ekipa mjuzikla, od glumice (Halle Bailey) do asistenta (Eldar Isgandarov), prihvaća Monu kao člana obitelji, za razliku od perfekcionističkog redatelja Jerryja (oskarovski sjajan Paul Giamatti, kao ljudskiji odgovor na lik dirigenta iz "Ritma ludila"), koji će je tjerati do krajnjih granica da bi napravio nešto od amaterke. Izvrsna je scena kad Jerry traži od Mone da ga natjera da mu naplati rentu, kao da je jedan od glumaca iz mjuzikla.

Od bojažljivo monotona nastupa, Mona svakom idućom repeticijom postaje uvjerljivija, kanalizirajući svoje životne frustracije kroz lik, i Jerry je potiče da izbaci pjevački i glumački maksimum iz sebe. Sudare Giamattija i Moore užitak je gledati, posebno kad se Mona (pre)uživi u ulogu, unajmi stan u trošnoj zgradi u opasnom kvartu i dovodi Jerryja do ludila mijenjajući rečenice i težeći da zvuči realističnije, poput nekakve glumačke dive.

Film "The Debut" odbija postati samo komična drama o sredovječnoj ženi koja pronalazi strast i novi smisao u životu, štoviše, boravi na granici tragedije i komedije, ali pazi da ne skrene u karikaturu. Ključni kadar filma postaje onaj u kojemu Mona stoji s nezapaljenom cigaretom ispred zida oslikanog grafitnim crtežom nasmiješene i tužne teatarske maske komedije i tragedije.

"Debi" je naklonjeniji mračnom, crnohumornom propitivanju kompleksnosti, ali i pomaknutosti (metodske) glume na zlatnoj sredini Johna Cassavetesa ("Premijera"), Alejandra Gonzalesa Inarritua ("Digger") i Spikea Jonzea ("Biti John Malkovich"), kad sve histeričnija i opsesivnija Mona polupa lončiće gdje ona počinje, odnosno gdje njezin lik/miss Danielle završava ili obratno, toliko da je upitno može li se više uopće vratiti u "normalu". U svemu tome film pronalazi i metafilmsku notu. Kao što je Jerry izvukao najbolje od Mone, tako i Eisenberg izvlači najbolje od Moore. ****