Lopatom koju gotovo neprepoznatljivi Tom Cruise drži na posterima “Diggera” mnogi su već iskopali grob novom filmu Alejandra Gonzalesa Inarritua, oskarovskom redatelju “Pasje ljubavi”, “21 gram”, “Babela” i “Povratnika”. Međutim, “Digger” je naizgled (samo)svjesno napravljen da izazove oprečne “mrzim-volim” reakcije. Svakako, Inarritu i Cruise namjerno su film i glavnog lika Diggera Rockwella načinili nedopadljivim pa i odbojnim (široj) publici, ne bježeći od pretencioznosti, groteske, karikature, razmetljivosti i samodopadnosti.
Dovoljno je vidjeti početak “Diggera”, kad teksaški naftni milijarder više brine za svoju bijelu mačku (“cat”), koja je pri kraju svog devetog života i očito nije prava, već lutka, a manje za katastrofu (“CAT-astrophe”, rekao bi Mel Gibson u “Smrtonosnom oružju 3”) izazvanu njegovim bušotinama na Aljasci i Grenlandu. Takvih preforsiranih scena ima u filmu, režiranih teškom rukom, zbog čega “Digger” dolazi bliže satiričkim dometima “Ne gledaj gore” (od njega je ipak bolji) u odnosu na “Dr. Strangelovea” kojemu je Inarritu zasigurno stremio.
No, opet, “Digger” je na trenutke i upravo briljantan i smion film koji bi s vremenom mogao biti iskopan kao kultni, možda i neshvaćeno remek-djelo, a Cruiseu treba skinuti kapu – bolje reći šešir – u znak priznanja za ovu ulogu, naročito u sceni kad se Digger brani pred vijećem EU-a.
Vjerojatno bez Cruisea jedan ovakav riskantni i polarizirajući projekt ne bi financirao hollywoodski “major” studio (Warner Bros.), i to sa stotinjak milijuna dolara budžeta. Cruise je oskarovski sjajan i postojan u tom sjaju dok film vrluda, a glumački se raspištoljio i prije nego što je došao red na scenu “Kad sve drugo zakaže, saspi im istinu u lice. Samo bum, bum, bum!”.
Kao glumac i osoba u potpunosti je nestao ispod prostetičke maske koja ga je načinila starijim, proćelavim i punašnijim, a Inarritu ga je iskoristio vjerojatno najbolje nakon Paula Thomasa Andersona, Stanleyja Kubricka i Michaela Manna u “Magnoliji”, “Oči širom zatvorene” i “Collateralu”, suzbivši njegovu prepoznatljivu glumačku personu.
Posljednjih dvadesetak godina Cruise je isključivo akcijski fokusiran glumac, izuzev, recimo, komične izvedbe Lessa Grossmana u “Tropskoj grmljavini” kao svojevrsne preteče Diggera. Iako Cruise nije nikad bio kazališni izvođač, “Digger” ga je najviše približio tzv. glumi u kazalištu.
To je u skladu s filmom koji ispada produžetak Inarrituovih prethodnih autorefleksivnih “meta” uradaka “Birdman” i “Bardo, lažna kronika nekolicine istina”, ali je redatelj ovdje doslovniji i objašnjavački nastrojeniji. Da se “twist”, koji posve mijenja percepciju pa i žanr filma, otkriva u završnici, umjesto pri kraju prve trećine, “Digger” bi ostavio snažniji dojam.
“Riječi su percepcija, a percepcija je stvarnost”, govori Digger dok se Inarritu u poigravanju između simuliranog i stvarnog nadovezuje na kazališnog “Birdmana” i “Barda”, pa i “Nebo boje vanilije” s Cruiseom, samo bez SF-ovskih dodira. Ipak, “Digger” se pretežno pozicionira kao parodija filmova katastrofe i društveno-politička satira.
Kad “neka pukotina u ledu” uruši “cijelu ledenu ploču”, uzgred “pet puta veću od Washingtona”, te ova kreće prema Europi, gdje bi posljedično mogla izazvati tsunamije, čini se kao da smo na parodijskom terenu “Armagedona” i sličnih blockbustera (asteroid “veličine Teksasa”).
Da je ovo moderni “Dr. Strangelove” sugerira okupljanje predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Compsona (John Goodman) i njegovih pomoćnika, od kojih bi neki, poput zapovjednika Fitzgeralda (Robert John Burke), najradije bacili bombu na komad leda, premda nitko neće doslovce zajahati “nuklearku” kao Slim Pickens.
Satiriziran je tipično američki pristup rješavanja problema, tipa “Ako ne možemo kontrolirati tijek prirode, barem možemo kontrolirati narativ”, s posebnim oštricama uperenim prema egocentričnim političarima i pohlepnim milijarderima (uključujući i one koji stoje iza spajanja Warnera i Paramount Picturesa), pri čemu se u predsjedniku i potpredsjedniku mogu vidjeti Donald Trump i J.D. Vance, dok je Digger muskovski lik.
S obzirom na to, ekološka potka priče je na mjestu, ali Inarritu je mogao biti i malko suptilniji i nijansiraniji u poruci, u smislu da je likovi ne verbaliziraju tako preočito. Dijalozi se uglavnom izgovaraju povišenim glasom, kao da se glumci natječu u deranju.
Ima to smisla računajući Inarrituove “birdmanovske” kazališne preferencije (u oko upada i plakat za Cassavetesov film “Premijera”), ali s vremenom zna biti zaglušujuće naporno. S druge strane, u današnjem svijetu možda jedino tako do uspavanih ljudi može doprijeti kritika tipova koji “kontroliraju narativ” planeta i pustoše ga za vlastite interese. “Digger” pokušava odaslati posljednji “wake up call”, ako već za to nije kasno. *** ½
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....