Ne osvrći se u ljutnji: dokumentarac o pomirbi braće Gallagher i okupljanju njihova benda djeluje katarzički

Definitivno možda. Paradoksalni naslov trijumfalnog prvog albuma engleskog rock sastava Oasis iz 1994. “Definitely Maybe” mogao se prenijeti na priče o “reunionu” braće Liama i Noela Gallaghera nakon njihovog burnog razlaza 2009. godine. Najave velike povratničke turneje Oasisa za 2025. izgledale su kao nešto što se “definitivno” događa, ali s Liamom i Noelom ništa nije bilo sasvim sigurno pa je u zraku visilo ono “možda”.

Srećom, turneja se na kraju ipak dogodila i sve je prošlo u najboljem redu. Povijesni “reunion” braće ovjekovječio je i podebljao dokumentarac “Oasis: Don’t Look Back in Anger” u režiji dvojca Will Lovelace-Dylan Southern i prema scenariju cijenjenog Stevena Knighta koji je zasvirao u kinima odmah nakon premijere na Venecijanskom festivalu.

Kad Noel, mirniji i pomirljiviji od braće, u jednoj sceni dokumentarca kaže da je tip koji ne oprašta ljudima, a vječno provokativni, nerijetko i bahati Liam doda da nije čovjek koji na sve klima glavom, jasno je da ujedinjenje braće nije bilo lagano nakon njihove gadne kavge na koncertu u Parizu 2009. i posljedičnog raspada benda.

Štoviše, “reunion” Gallagherovih djelovao je kao nemoguća misija, ekvivalentno ponovnom okupljanju Gunsa, tj. pomirenju Axla Rosea i Slasha nakon razdvajanja sredinom devedesetih. No, kad je do nove turneje Gunsa došlo 2016., ni pomirba Liama i Noela nije više djelovala tako neizvedivo, ali trebalo je proći skoro deset godina da se ostvari.

“Jebo te pas, vratili smo se”, ispali Liam u jednoj sceni dokumentarca. Oko pomirbe Gallagherovih je i osovljen “Oasis: Don’t Look Back in Anger” koji tako ispada više od “običnog” glazbenog dokumentarca i spada među najbolje u novije vrijeme nakon “EPIC: Elvis Presley In Concert”. Ispunjava i ovaj dokumentarac arhivsku kvotu, donoseći snimke uspona Oasisa do zvijezda u devedesetima kad su razvalili scenu kao siroviji, rokerskiji produžetak Beatlesa.

Film podsjeća na golemi uspjeh debi-albuma “Definitely Maybe” koji je uključivao hit-stvari “Rock ‘n’ Roll Star”, “Shakermaker”, “Live Forever” i “Supersonic”, a 1995. ga je dostojno naslijedio “(What’s The Story) Morning Glory?” i iznjedrio dvije vjerojatno najpopularnije pjesme benda, megahitove “Wonderwall” i “Don’t Look Back In Anger”, kao i npr. “Champagne Supernova”.

Međutim, doks simbolično naslovljen “Don’t Look Back in Anger” (“Ne osvrći u ljutnji”) fokusiran je na odnos dva brata nakon što su nadišli razmirice i preko toga progovara o oprostu i zajedništvu, od braće do fanova, pa i važnosti glazbe koja sjedinjuje ljude u razjedinjenom svijetu koji je zadnjih godina “postao usrano mjesto” i ljudi “imaju potrebu za bijegom više no ikad”.

Ispočetka, kad su krenule probe za turneju, Liam i Noel dolaze u različite ure vježbati pjesme s bendom, a kad im se satnice poklope odvojeni su jedan od drugoga, premda bar mogu biti u zajedničkoj prostoriji, što se nije dogodilo 15 godina. Ipak, braća se postupno opet zbližavaju na pozornici kad turneja krene i shvaćaju koliko su nedostajali jedan drugome, ali i fanovima.

Vidjevši kako Liam, iz jednog koncerta u drugi i treći, ritualno stavlja tamburin na glavu, što djeluje kao aureola sveca, Noel veli “Da ja to napravim, izgledao bih kao potpuni šupak, ali kad on to radi ispada najbolja stvar koju sam ikad vidio”. Njihovo zbližavanje reflektira zajedništvo euforičnih fanova različitih generacija od Južne Amerike do Azije čije su se molitve uslišile, a došli su na koncerte i “zbog izmirenja”, pjevajući sve pjesme iz petnih žila.

Redatelji kroz “Don’t Look Back In Anger” provlače izjave svećenika kako bi povukli biblijsku paralelu o bratstvu kao ne samo krvnoj vezi nego i duhovnoj zajednici. Okupljanje Oasisa imalo je katarzički značaj za mnoge ljude koji “traže da ih se prenese” u turbulentna postpandemijska vremena, a pjesme benda bude nadu i nude duhovno ozdravljenje.

Neki od najboljih trenutaka dokumentarca tiču se reakcija fanova na glazbu Oasisa, od masovnih u prvim redovima koncerta do intimnih zagrljaja i poljubaca, okupanih suzama. Prizor mladog fana u suzama radosnicama nakon završetka koncerta koji još ne može doći sebi od svega što je netom doživio ostaje dugo u sjećanju. Čitav film se odražava u njemu. **** ⅓