Pas je već bio najbolji prijatelj Bradu Pittu u filmu “Bilo jednom u... Hollywoodu” Quentina Tarantina. Tko bi zaboravio odnos Pittova kaskadera Cliffa Bootha i njegove istrenirane pitbullice Brandy koja se voli maziti s gazdom, ali i može pokazati oštre zube i napasti na njegov znak. Pitt i pas bili su dobitna kombinacija u “Once Upon a Time In Hollywood”, tako da ne čudi da je šest godina kasnije glumac snimio jedan pravi “dog movie”, nazvan “Srce zvijeri” (“Heart Of The Beast”).
“Srce zvijeri” kao da se pita kako bi bilo da su Cliff i Brandy prisiljeni na preživljavanje u divljini, daleko od Los Angelesa. Otprilike poput onoga što je preživio Pittov partner iz “Hollywooda” Leonardo DiCaprio u “Povratniku”, tj. napisao Jack London u “Zovu divljine”.
U filmu redatelja Davida Ayera, s kojim je prethodno surađivao na ratnom spektaklu “Srce od čelika” ili “The Fury”, Pitt se nalazi u ulozi Jamesa Belmonta, umirovljenog pripadnika oružanih snaga, stoičkog mačo frajera koji bi možda izišao iz pera Ernesta Hemingwayja da je danas još živ. Brandy je, pak, naslijedio još dojmljiviji pas – njemački ovčar Odin. Belmontov ljubimac je borbeni izviđački pas, ratni veteran poput gazde, ima jednu prostetičku nogu i zube od titanija.
Obojica pate od PTSP-a i prošli su ratne strahote na bojištima u Iraku i Afganistanu. Flešbekovi na ratni pakao realno su nepotrebni i na trenutke djeluju kao da dolaze iz nekog drugog filma u slavu američkog vojačenja, recimo s potpisom Michaela Baya.
O svemu proživljenom na prvoj crti bojišnice više nego dovoljno govore ožiljci na njihovu tijelu. Odin ima friževe po njuški, na nozi, a i gazda mu je tjelesno išaran tragovima rata. Ožiljci su otisnuti i na njihovoj duši u vidu noćnih mora. Od nekoliko flešbekovskih prikaza rata više vrijedi prizor Odinova buđenja nakon noćne more i Jamesova masiranja njegova batrljka nakon što mu skine prostetičku nogu, a dosta govori i sama činjenica da ratni veteran bježi u izolaciju, na Aljasku.
Tamo će biti prisiljen na preživljanje kad doživi (blaži) srčani udar tijekom leta Cessnom i surva se avionom u jezero. Tad Ayer iznevjerava očekivanja gledatelja. Prije bi se reklo da će avion oboriti nevera koju je Jamesu večer prije spomenuo stranac (J.K. Simmons) s kime je, isprve nepovjerljiv, proveo ugodnu večer uz pivo pored logorske vatrice prije nego što je ovaj odveslao dalje kanuom.
Općenito, Ayer je naizgled neobičan redatelj za ovaj tip filma kao netko tko je testosteronski nastrojen napisao i/li režirao “Dan obuke”, “Sabotažu”, “Posljednju patrolu”, “Pčelara” i “Opakog radnika”. Ovo je za njega nešto sasvim drukčije, premda bi se James kao lik mogao naći i u nekim od prethodno navedenih ostvarenja.
Ustvari, Ayer je spojio “The Call Of Wild” i novovjeki intimni “survival” film sveden mahom na jednog lika, tipa “Brodolom života”, “127 sati”, “Sve je izgubljeno”..., a napravio je to vrlo efektno u svega 100 minuta, ne strahujući od emocije i kontemplacije, uz akciju avanturističkog štiha.
Kako bi se dokopali civilizacije, James i Odin moraju prevaliti nekih 90-ak kilometara divljine, punih prepreka u vidu divljih životinja ili prelaska preko skliskog “mosta” od dvaju debala poviše opasnih brzaca. Pred njima se najednom pojavi grizli koji nije uvjerljiv kao u filmu “Na rubu divljine” jer je produkt računalnih efekata, ali scena je postavljena na mitskoj ravni jer se čini kao da je medvjed s ožiljcima prepoznao nekog sebi ravnog u Odinu.
Slično je koncipiran, čak i impresivniji, prvi susret s vukovima, kad se vođi čopora pogled sretne s Odinovim. Zato je šteta što u kasnijem napadu vukova nije orkestriran mitski dvoboj između alfe i Odina, ali scena je svejedno napeta i uzbudljiva, svojevrsna vučja verzija napada grizlija na DiCaprija u “Revenantu”.
Zanimljivo je da Ayer ne olakšava preživljavanje i da se Jamesova puška, uvedena u priču u prvoj trećini, neće pojaviti u završnici kako bi njome potamanio vukove; ona je potonula s avionom na dno jezera i to je to. Scenografija je izvanredna (Novi Zeland odlično glumi Aljasku) i najveći dio je snimljen na prvoj lokaciji, tako da gledatelj istinskije strepi za Jamesa i Odina do kojih mu je sve više stalo kako priča odmiče.
Odnos njih dvojice, čovjeka i odanog psa koji su jedan drugome sve na svijetu, srce je filma “Heart Of The Beast”. Oni su izvrstan par i njihova prisnost je opipljiva u svakoj sceni, a “Srce zvijeri” ispada prava priča o jednom velikom prijateljstvu i jedan je od boljih filmova o psima. Ayer je snimio surov, ali i nježan film, emotivan, ne i odveć sentimentalan kakvi su mnogi “dog movies” (npr. “Marley i ja”).
Za Pitta smo znali da je glumački uvjerljiv, a Odin je jednako dobar, čak i bolji u pasjoj ulozi za anale kinematografije (pogled pun duše). “Heart Of The Beast” je u biti Odinova priča, priča jednog psa, za razliku od najvećeg dijela pasjih filmova. Ljubitelji pasa će voljeti “Srce zvijeri” i poželjeti zagrliti ljubimce odmah poslije kina. ****
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....