Nastavlja se trend da festival u Cannesu otvori neki francuski film. Sedmu godinu zaredom najveći festival na svijetu dao je prednost matičnoj francuskoj kinematografiji spram ostalih. Godine 2020. Cannes je otvorio “Trijumf”, 2021. “Annette”, 2022. “Rez!”, 2023. “Jeanne du Barry”, 2024. “Drugi čin”, 2025. “Otići jednog dana”, a 2026. je ta čast pripala “Električnom poljupcu” (“La Vénus électrique”/”The Electric Kiss”).
Zajedničko svim ovim filmovima jest da su mahom mali i lepršavi, gledljivi i ne pretjerano pamtljivi, nerijetko i komedije, što baš i nije u skladu festivala kakav je Cannes, a neki od njih znaju otvoriti i tradicionalni program francuskog filma u hrvatskim kinima zvan “Rendez-vous au cinéma”. “Električni poljubac” je tako film otvaranja 12. “Rendez-vous au cinéma”, a paralelno s time kreće i u kinodistribuciju.
Posrijedi je novi film Pierrea Salvadorija, koji je glumio redatelja iz tridesetih godina prošlog stoljeća u “Planetariju” Rebecce Zlotowski. Kad je Salvadori upitao Zlotowski o čemu se radi u filmu koji je njegov lik trebao snimiti, ona je odgovorila da je riječ o lažnoj vidovnjakinji koja uvjerava mladog slikara da ga može povezati s njegovom pokojnom suprugom, a zatim se zaljubljuje u njega i postaje glasnogovornica vlastite suparnice.
Zamisao mu se toliko svidjela da je deset godina kasnije po tome snimio “The Electric Kiss”, a kao autore izvorne ideje, korektno, potpisao scenariste “Planetariuma” Zlotowski i Robina Campilla. Ideja je doista dobra i nudila je potencijala koji je tek polovično iskorišten. U prvom planu je Suzanne (Anaïs Demoustier) koja u cirkusu radi kao “Elektrificirana Venera”.
Suzanne ima točku titularnog električnog poljupca: za 30 centi je može poljubiti svatko i iskusiti munjeviti cjelov dok ona apsorbira visoki napon. Jedne večeri pijani mladi slikar Antoine (Pio Marmaï) zamijeni Suzanne za vidovnjakinju i od nje zatraži da putem spiritualne seanse stupi u kontakt s pokojnom suprugom (Vimala Pons u flešbekovima).
Kad nakon seanse dobije novu kreativnu inspiraciju za slikanje, njegov prijatelj i diler umjetnina Armand (Gilles Lellouche) nagovara Suzanne da nastavi s obmanom, što će posredno dovesti do romanse. Glumci se maksimalno trude, posebno Demoustier, koja pokušava evocirati tjelesnu “slapstick” komediju iz ranih dana kinematografije, sukladno epohi u kojoj se odvija radnja i nudi estetski spoj Salvadora Dalija i Charlieja Chaplina, što Salvadori nije posve iskoristio.
Salvadori je nesiguran želi li snimiti romantičnu komediju, dramu ili noir ambijentiran u cirkus tipa “Ulica noćnih mora” (u flešbekovima pratimo slikarovu ljubavnu priču s “twistom”), a nedovoljno inspiriran da sve to prirodno pospoji u cjelinu, kako je izveo Jerryju Zuckeru u “Duhu” gdje je Patrick Swayze preko spiritistice Whoopi Goldberg stupao u kontakt s Demi Moore.
Utoliko, film djeluje kao da ima krizu identiteta, poput Suzanne. “Svaka rečenica koju izmislim za nju briše me pomalo”, jada se Suzanne. Film je tu nudio nešto dublje, prikazujući romansu kao glumu, fantaziju, laž iz koje se može izroditi istina, tj. prava ljubav kad se izbriše granica između izvođenja uloge i osjećanja, ali potreba za komedijom kvari dojam, tipa da Suzanne nosi leće kako bi se bolje uživjela u trans. “Električnom poljupcu” nedostaje pravog elektriciteta. Ovo je cjelov niskog napona. ** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....