StoryEditor
KarijeraZAŠTITNI ZNAK

Hvarani nemaju predrasuda prema boji kože i je li gost gay, ali barkarioli mogu biti samo domaći: Statut nam je kao kod sinjskih alkara!

26. srpnja 2020. - 17:50
Posao je zbog korone u Hvaru drastično pao, ali ne i vedri duhAnte Čizmić/Hanza Media

Sjećate se onoga prvog podmarjanskog Gay pridea, u kojem su sudionici povorke iz cijele bivše Juge, novinari, snimatelji, dobili po škinama, glavama, kolinima.

Teška je artiljerija tukla sa svih strana, zakrvavile su se zastave duginih boja, bilo je i ranjenih, mlatila se LGBT zajednica i pratitelji sve dok Interventna policija nije napravila darmar.

A znate kako su to tada komentirali Hvarani? Evo da prostite, ali ovako: Pa koji je k...c ovim luđacima iz Splita? Gayeve mlatit, pa jesu popizdili. To samo budala može napravit. To je gost kakvog nema nigdi.

Bilo im je bolje da su kod nas u centar svita, u kolijevku turizma, došli paradirat. U svjetsku civilizaciju, jer mi znamo kako se turizam pravi i slavi. Eto, tako su neki tada govorili.

– Ne bi im pala ni dlaka s glave da su došli ovde. I bome ne damo mi te naše goste u pariće. E tako ih zovemo, u pariće. Neki kod nas na jerolimske plaže dolaze i po 40 godina.

Ma ne samo oni, kako ne, oni su naši, uvik ćemo ih mi primit, to su ljudi ka i svi ostali. Gosti za pet. Nema kod nas predrasuda, žuti, crni, gay, bili, sve je to kod nas dobrodošlo, i od svega toga mi živimo.

Naši su, ne damo ih

Sve mi podnosimo osim gluposti. I svima njima mi prvi pružimo ruku, najmanje četiri puta. Prvi put kad nam uđu u brod, drugi put kad na Paklenjacima iz njega izađu. I onda još dva puta isto tako natrag. Kriv, prav, kakav god da bija, naš je i ne damo ga.

Naučili smo to mi na Hvaru kroz ovih 130 godina turizma – vele nam, a tko drugi nego forski barkarioli, narodski glasnogovornici, prijevoznici turista na starim brodima, pasarama, s linijom od hvarske rive do Paklenih otoka, simboli grada i turizma, zahebanti i zafrkanti, morski vukovi i galebi.

Aj dobro, sada viču da su više golubi nego galebi. Jer ono kao vrijeme ih je uškopilo, ušli su u godine, neki su već i dide. Kažu kako su im pravi galebi bili očevi, a da ova dica što ih nasljeđuju u poslu, više od škicavanja ljubavnih prilika gledaju u lovu.

E, ali tko ih ne zna, skupo bi ih platio. I kada ostare, drže oni svoju galeblju priču na koju slabiji spol, a možda i jači, tko zna, još uvijek tradicionalno pada.

image
Hvarski barkarioli
Ante Čizmić/Hanza Media


Evo ovako, ljeto 2020. se nije statistički iskazalo. U devet ujutro sve barkariolske pasare za Jerolim, Stipansku, Ždrilca, Mekićevicu i Palmižanu stoje na svom mjestu. U "Četiri palme" još nisu stigli, ali dobro, još im nije vrijeme od marende. Nema ih ni u "Ane". Ma ni u "Red barona". Pa di su, već smo se zabrinuli.

– Tu smo u "Garipa", ajte brzo na prvu kavu. Brusimo politiku i aktualna dnevna zbivanja – javljaju nam se barkarioli na mobitel. I dok smo došli, većina je već na prove skočila i krenula u akciju turizma.

Ako nisi na vrime na startu, gubiš misto. I zato nikome nije do zafrkancije, posal je posal, a ovdje on traje od 9 do 19 sati.

– Za Jerolim i Stipansku nas je 17, a sve skupa 35. Red se zna, polazi se točno u zacrtano vrime, ako imaš jednog putnika, jednog. Ako si prazan, makneš se sa strane i na to misto dođe drugi. Svaki novi dan se pomičemo za jednu satnicu i tako smo svi zastupljeni u sve polazišne termine.

To je tako najpravednije i s takvim režimom kod nas nema ni svađa ni nemira – govore nam Toni Rodin Roda i Jure Jeličić Kabina.

Čekanje na bovi

Komentiramo da su jači od splitskih "Prometovih" vozača. E, ali u "Prometove" vozače može doći svatko, a u barkariole samo Hvarani. Ili ako tko i dođe, samo njihov brod može voziti. To je točno kao kod sinjskih alkara. Ili venecijanskih gondolijera. Možeš biti i najljepši i najbolji na svijetu, ali za voziti ovaj brod moraš imati jake forske veze.

Statut njihove Udruge je jasan, jedan barkariol ne može imati dva broda. A ako ga ide kupiti, onda može samo od onog tko je u Udruzi. Samo jedan više bi razbio koncepciju, financijsku konstrukciju. Kada smo već kod toga, pitamo ih dade li se od ovog posla lijepo zaraditi.

– Lani je bilo top. A ove godine, a vidite i sami, krenulo je tek prije koji dan. Kada je sezona, svima je sve dobro. Onda lako ide. A na ovakva lita, čekaš. Ma nije teško ni čekat gosta. Najteže je zapravo stat na bovi, a ono upeče sunce pod nogama. Jedino se možeš sakriti na šanku – vele.

Nema im boljeg radnog mjesta, uz more, oko mora, s ljudima dobre volje, a dobre su dočim su tu stigli na odmor. Jači su i od Google prevoditelja, govore sve jezike svijeta. Kažu nam da su odmah od rođenja uz materinji počeli učiti i stranjske. U stara vremena su njihovi stari, kažu nam, na vesla goste pjevajući prevozili do Galešnika.

image
Ante Čizmić/Hanza Media


Danas su na makinjama, pa na lokacije na Paklenjake dođu za deset do 20 minuta.

– Škicajemo li žene, ajde biži, ma mi smo već ostarili. Mi imamo drugi posal sada, prva smo crta obrane, informativni kutak. Pitaju nas di mogu izist dobru ribu, školjke ili škampe. Di će uzet domaće vino. Šta im preporučamo za izać. Šta od Hvara triba vidit. Di je neki dobar dućan. Di će provat pršut, a di otić na kavu. Pitaju što se vidi u daljini.

A nema šta ne pitaju. Cili život smo u ovome, Hvar je oduvik u turizmu, tako smo rođeni, tako i naučeni od naših doma. Nama je gost, gost, mi smo tu da mu pomognemo da se lipo provede i opet nam dođe – vele.

Ženskice i okice

Roda je već dugo u biznisu sa svojim brodom. Jure je imao svoju firmu s kamionima, on i brat mu. Kaže da je putovao godinama po cijeloj Europi, po 300 noći bi u kabini odspavao. Veli da je svaku križao kao zatvorenik. Posal mu je išao odlično, ali onaj morski crv, forski, nije mu dao mira. I krenuo je onda u barkariole.

Evo ga danas, osam godina poslije, cvrkuće sretno kao slavuj. Kaže da radi najljepši posao na svitu. Jer biti forski barkariol je čast, veliki ponos. Ne može baš svatko, veli, stupiti u njihove redove.

– Svako može vozit auto. Svako može vozit i kamion, evo ja san ga vozi, sagradili smo brat i ja firmu koja nam je dala lip život. Ali pilot, astronaut, forski barkariol, e to ne može bit svak. A vidi nas. Zapivamo i marendamo skupa. Znamo se mi veselit. Znamo se mi i posvađat, ali uvik oko posla.

Nema kod nas da smo se posvađali pa sad nećemo pričat. E, to ne ide. Jer ako ja odvedem gosta tamo na Stipansku, moj ga kolega mora vratit. I ako on dolazi s mora u porto, ja, priča ili ne priča s njim, moran skočit i uvatit mu konop. I pomoć mu da se priveže. Mrzija me, volija me, red je red.

A isto nas je lipo ovako u brodu vidit, znaš. Sad smo mi stariji ljudi, ali kad smo bili mlađi, vidiš kako te onako gledaju ženskice, ono lipo, sve ispod oka. A mi onako vozimo, ravno, snažno, pa još kad lipo pristanemo. A one okicama samo klepeću – veli Jure.

image
Barkarioli Toni Rodin Roda i Jure Jeličić Kabina
Ante Čizmić/Hanza Media


A Toni se u to ne bi tija mišat. Kaže da je dida već tri godine, i da su ta vrimena prošla davno, kada je bio momak. A tada je, kaže, bilo svega, i kuvancije, i zezancije, i ljubavi, i avantura. Bogme je na Hvaru, a svi to znaju, puno strankinja zasnovalo obitelj. Tko im je prvu ruku na tom dolasku pružio? A tko nego barkariol.

– Ja sam na lipom mom "Jerolimčiću" davno kao momak radio. Na šanku. Tada je to bilo od hotelskog. Posla je bilo ko u priči, preko 20 brodova je vozilo po cili dan. Od deset maraka manče moga san žensku na piće odvest bez problema, lipo je počastit.

A s 20 maraka i na večeru i na piće, i još posli na još jedno. Hvar je danas drugačiji, prominija se i turizam, ove je godine korona zaustavila svit. Posal nam je drastično pao, dogodi se da samo jednog čovika voziš u vale. Ali neće ni to cili život trajat – veli Kabina.

Padovi u more

A što je s domaćima, pitamo Rodu. O itekako oni vole Paklenjake. I za njih je vožnja besplatna. Brod vozi 12 putnika, ali uvijek se nađe još koje mjesto za domaćeg. I to je još jedno njihovo pravilo. A što je s onima koji se malo provesele, pa na brodu malo dignu glas, rade bunu?

– Ti? Takvih bome nema. Sredi se to, lako. Malo ubrzaš, malo ga pošprica val. Samo zapritiš da ćeš ga bacit u more, pa da vidiš kako se smiri odma. A šteta ga je i bacit. Ma di će to nama pravit problem, ma vidi nas koliki smo. I još ovako složni – kaže Roda.

– A je li isto koji tako u moru ipak i završio? – pitamo Rodu.

– E bome to ne smin za novine reć. Ne smin. Ali upadnu oni i sami od sebe – eto što su barkarioli. Hvarski duh živi vječno.

Izdvojeno

26. srpanj 2020 19:15