Sjećam se kad su mi djeca bila mala kako su reagirala kad su prvi put čula da je njihov šnicel u tanjuru nekada bio "živ". Kad su povezali da je njihov ručak nekada bio živa koka ili tele, plakanju nije bilo kraja. Izbjegavala sam gledati ih dok lažem da ne bi prestali jesti jer oboje obožavaju životinje. To mi stvarno nije trebalo!
Kada je to nama prestalo biti važno, ne mogu dokučiti, kada smo "skontali" da je u redu jesti prasca ili kravu, ali eto psa ili mačku nije, konja pogotovo, ali mnogo puta su mi ljudi ispričali da nisu mogli pojesti životinju koju su prije toga vidjeli kako trči ili su se s njom igrali.
I mi smo bili djeca, i nama je to bilo strašno… Sad nam se bumerang vraća u obliku vlastite djece koja odlučuju što je za njih dobra hrana i odjednom, nismo se ni...
