Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Kustos na groblju nesnimljenih filmova

Librofilija

'Neispričane priče' začudan su hibrid između memoara, zbirke sinopsisa i instruktivnoga filmskog udžbenika

Najzagrebačkiji redatelj već skoro tri desetljeća živi u Sjedinjenim Američkim Državama. To nam ponešto govori o kuferaškom, bezdomničkom usudu dotičnog, no puno više (i gore) o sredini iz koje je istjeran, ali koja se ne da istjerati iz njega. On se zove Rajko Grlić, već pedeset godina snima filmove i na bi se smio žaliti: kad bi sve osvojene nagrade poželio ponijeti sa sobom na put, jedan, pa makar i najveći kovčeg, ne bi mu ni izbliza bio dovoljan.

No, on se, hvala na pitanju, ne žali. Formatiran u građanskoj obitelji nad kojom je testiran cijeli katalog grozota dvadesetog stoljeća, još kao dječarac kojemu su udbaši hapsili i oca (filozofa Danka) i majku (novinarku Evu) naučio je da u surovim sustavima ne postoje šalteri za reklamacije i da od kukanja nema vajde.

Onako ugrubo, svekoliku memoarsku literaturu možemo podijeliti u dvije kategorije: knjige koje autori pišu da bi se obračunali sa svijetom ili pak sa samim sobom. Pogonsko gorivo ispovjednih zapisa koji sumiraju živote i karijere oduvijek su bile frustracije. Grlićeve "Neispričane priče“ u tom su pogledu dobrodošla iznimka, libar isušen od zadnjih tragova gorčine koja je obilato nadomještena toplinom. Čovjek koji je - kao, uostalom, i svi rasni pripovjedači, svejedno radi li se o književnim ili filmskim - stvarao priče o tuđim životima da bi lakše mogao podnijeti vlastiti, nije uspio sve u glavi izmaštane storije predstaviti publici. 

Zbog različitih, uglavnom financijskih, ali i drugih produkcijskih teškoća, te su ideje ostale mrtvim slovom na papiru redateljske bilježnice. Dok je postojala nada da će ih uspjeti realizirati, dijelio ih je samo s uskim krugom najbližih suradnika i prijatelja. No, kad je osvijestio činjenicu da je svim tim nesuđenim projektima suđeno dovijeka ostati u bilježnici, poželio je svoje "groblje nesnimljenih filmova“ otvoriti za javnost.

"Neispričane priče“ autorska su kompilacija najboljih ideja za filmove koje nikada neće snimiti. S tom se činjenicom Grlić nekako pomirio. Meni to ide puno teže. Pojeo bih se, recimo, od muke što nikada nije snimljena dirljiva priča oslonjena na istiniti događaj, o jednoj zagrebačkoj noći koju su zajedno proveli velika glumačka diva Vivien Leigh i anonimni zagrebački milicajac.

Skice filmskih priča koje nisu dospjele na kinematografsko platno neka su vrsta "proznih fuga“ koje okupljaju i čvrsto povezuju zapise o pojedinim markantnim epizodama iz autorova života odnosno storijama koje su ostale upamćene u obiteljskoj povijesti. A i ta se građa - ispisana i montirana u najboljoj tradicije short cut dramaturgije – doima kao idealna sirovina za eventualne filmske adaptacije. Scena iz sredine šezdesetih u kojoj jedan od najvećih europskih filozofa toga vremena piše pismo njemačkom tvorničaru televizora moleći jedan rezervni dio i započinje ga s "Lieber Philips", naprosto je senzacionalna.

Baš kao i bilješka o prvom gutljaju šampanjca što ga je Grlićevoj kćeri, tada malenoj djevojčici, ponudio Sergio Leone.

Svi ti zapisi posloženi su iza leksikonskih natuknica koje čitatelja trebaju uputiti u misterij filmskog zanata tvoreći od "Neispričanih priča“ uistinu jedinstveni hibrid između memoara, zbirke sinopsisa i instruktivnog udžbenika za sve koji bi htjeli postati redateljima. No, prije i poslije svega, radi se o libru u kojem jedan veliki filmski pripovjedač dokazuje kako se suvereno snalazi i na književnom polju.

Naslovnica Librofilija