Gusta biljka koja je nekad lijepo stajala na polici s vremenom će se pretvoriti u visoku stabljiku s lišćem samo pri vrhu – fikus se izduži prema prozoru, dracena ogoli donji dio, difenbahija izgubi donje listove, a kroton ostane lijep samo na vrhu dok mu je stabljika prazna i umorna. Lako je u ovakvim situacijama pomisliti da je jedino rješenje rezanje, presađivanje ili čak kupnja nove biljke. Srećom, mi vam donosimo jednu staru i vrlo korisnu metodu razmnožavanja koja će spasiti i izgled biljke i njezin najvrjedniji dio!
Margotiranje je način razmnožavanja biljke pri kojem se novi korijen potiče na stabljici dok je taj dio još uvijek spojen s matičnom biljkom. To znači da se vrh biljke ne reže odmah, kao kod reznica, nego ostaje hranjen i opskrbljen vodom sve dok ne razvije vlastiti korijen. Tek kada se u omotu oko stabljike pojavi dovoljno korijenja, novi se dio odreže i posadi u zasebnu teglu. Ova metoda je sigurnija za biljke koje se teže zakorjenjuju običnim reznicama ili za one koje su nam previše vrijedne da bismo riskirali naglo rezanje. Margotiranje ima još jednu veliku prednost – ne služi samo razmnožavanju, nego i pomlađivanju. Kada biljka postane previsoka i gola u donjem dijelu, margotiranjem se može dobiti nova, niža i ljepše oblikovana biljka.
ZAŠTO SE ISPLATI KOD SOBNIH BILJAKA
Margotiranje se temelji na jednostavnoj reakciji biljke na ozljedu. Na odabranom dijelu stabljike napravi se rez ili se skine uski prsten kore, ovisno o vrsti biljke. Time se usporava kretanje hranjivih tvari prema donjem dijelu stabljike, pa se one nakupljaju oko ozlijeđenog mjesta. Kada se to mjesto obloži vlažnim mahom i zaštiti folijom, biljka ondje počinje stvarati korijenje.
Za razliku od klasičnih reznica, dio koji želimo razmnožiti tijekom cijelog procesa ostaje na matičnoj biljci. To mu daje veću sigurnost jer ne ostaje bez vode i hrane u najosjetljivijem trenutku. Zbog toga se margotiranje preporučuje za biljke koje imaju deblju, drvenastu ili poludrvenastu stabljiku, kao i za one koje su narasle previsoko pa ih treba skratiti bez grubog gubitka lisnatog vrha.
Među sobnim biljkama ovom se metodom mogu razmnožavati fikus gumijevac, fikus benjamin, dracena, difenbahija, kroton, šeflera, filodendron i slične vrste koje s vremenom razviju jaču stabljiku. Kod nekih biljaka, poput potosa ili običnih puzajućih filodendrona, reznice u vodi ili supstratu uglavnom su brži izbor, pa se margotiranje koristi samo ako je stabljika velika, nezgodna za rezanje ili ako želimo dobiti već formiranu novu biljku s puno lišća.
Najbolje vrijeme za margotiranje je razdoblje aktivnog rasta, najčešće proljeće i početak ljeta. Tada biljka ima više snage za stvaranje novog korijena, rane se brže zatvaraju, a novi izboji lakše kreću nakon odvajanja. U stanu se margotiranje može pokušati i izvan tog razdoblja ako biljka stoji na toplom i svijetlom mjestu, ali zimi postupak traje dulje i rizik od truljenja je veći.
KAKO SE PRIPREMA ZA MARGOTIRANJE
Za margotiranje treba odabrati zdravu biljku, bez znakova truleži, jačeg napada štetnika ili ozbiljnog propadanja korijena. Biljka koja se već muči s nedostatkom svjetla, premokrim supstratom ili iscrpljenošću slabije će reagirati na ozljedu. Najbolji kandidat je biljka koja je bujna pri vrhu, ali je u donjem dijelu izgubila lišće, postala previsoka ili joj je stabljika preduga za prostor. Mjesto za margotiranje bira se na stabljici ispod lisnatog dijela koji želimo sačuvati. Kod visokog fikusa to može biti 20 do 30 cm ispod krošnje. Kod dracene ili difenbahije bira se dio stabljike koji je dovoljno čvrst, ali ne prestar i suh. Važno je da iznad mjesta margotiranja ostane zdrav vrh s lišćem, jer će taj dio kasnije postati nova biljka.
Prije početka treba pripremiti oštar i čist nož, sfagnum mahovina ili drugi prozračan materijal koji dobro zadržava vlagu, prozirnu foliju ili plastičnu vrećicu, vezicu, špagu ili traku za učvršćivanje te po želji hormon za zakorjenjivanje. Mahovina se prije upotrebe natopi u vodi, a zatim se dobro ocijedi. Mora biti vlažna, ali ne smije iz nje curiti voda. Previše mokra mahovina guši tkivo i izazva truljenje, dok presuha mahovina neće potaknuti stvaranje korijena.
POSTUPAK
Sam postupak nije kompliciran, ali traži mirnu ruku i strpljenje. Kod fikusa, krotona i sličnih biljaka s čvršćom stabljikom najčešće se skida uski prsten kore. Oštrim nožem naprave se dva kružna reza oko stabljike, razmaknuta otprilike 2 do 3 cm, a zatim se kora između njih pažljivo ukloni. Treba odstraniti i mekani zeleni sloj ispod kore, jer ako ostane, biljka može samo zarasti ranu bez stvaranja korijena.
Kod dracene i difenbahije, koje nemaju istu građu kao drvenaste biljke, bolji je kosi rez u stabljiku. Rez se napravi prema gore, otprilike do trećine debljine stabljike, pazeći da se stabljika ne prereže do kraja. U taj se rez stavi komadić čačkalice ili malo vlažne mahovine kako se rana ne bi zatvorila. Na ozlijeđeno mjesto može se nanijeti mala količina hormona za zakorjenjivanje, ali s njim ne treba pretjerivati. Previše sredstva ne znači brže zakorjenjivanje, a kod osjetljivih biljaka može usporiti razvoj korijena.
Nakon toga ozlijeđeni dio obavije se vlažnim sfagnumom. Mahovina treba obuhvatiti ranu sa svih strana i stvoriti malu vlažnu kuglu oko stabljike. Sve se zatim omota prozirnom folijom ili plastičnom vrećicom i učvrsti iznad i ispod mjesta margotiranja. Rubovi moraju biti dovoljno zatvoreni da mahovina ne presuši, ali ne toliko zategnuti da prerežu stabljiku. Prozirna folija praktična je jer se kroz nju vidi razvoj korijena, dok se preko nje, ako biljka stoji na jačem svjetlu, može staviti papir ili aluminijska folija kako se mahovina ne bi pregrijavala.
Nakon postavljanja omota biljka se vraća na svijetlo mjesto bez jakog izravnog sunca. Vlažnost mahovine provjerava se povremeno – ako mahovina posvijetli, smanji volumen ili na dodir djeluje suha, gornji se dio omota može pažljivo otvoriti i dodati malo vode. Ako se unutar folije stalno vidi puno vode, kapljice cure niz stabljiku ili se pojavi neugodan miris, vlage je previše i postoji opasnost od truljenja.
Korijenje se kod nekih biljaka može pojaviti za nekoliko tjedana, dok drugima treba nekoliko mjeseci. Fikus gumijevac u dobrim uvjetima može relativno brzo pokazati prve korjenčiće, dok šeflera, kroton ili stariji primjerci mogu biti sporiji. Ne treba žuriti s odvajanjem čim se vidi prvi bijeli korijen. Nova biljka mora imati dovoljno razvijen korijenov splet da može sama preživjeti nakon rezanja.
KADA SE NOVA BILJKA ODVAJA
Novi se dio odvaja tek kada se kroz mahovinu vidi više snažnih korijena, po mogućnosti nekoliko centimetara dugih i raspoređenih oko mjesta reza. Tada se čistim stabljika prereže ispod omota. Rez treba biti uredan i malo ispod novog korijenja, kako bi mlada biljka imala što više zdravog tkiva iz kojeg može krenuti dalje. Folija se zatim pažljivo skida, ali se mahovina ne mora potpuno uklanjati. Ako je korijenje uraslo u sfagnum, bolje ga je ostaviti nego trgati mlade korjenčiće. Nova biljka sadi se u teglu s laganim, propusnim supstratom. Za većinu sobnih biljaka dobro odgovara mješavina kvalitetnog supstrata za lončanice, perlita i malo kore ili kokosovih vlakana, jer takva smjesa zadržava dovoljno vlage, ali ne ostaje zbijena i mokra.
Nakon sadnje biljku treba dobro zaliti, pustiti da se višak vode ocijedi i staviti je na mjesto s puno neizravnog svjetla. Prvih nekoliko tjedana ne treba je gnojiti. Korijen je mlad i osjetljiv, pa mu je važnije stabilno okruženje nego dodatna hrana. Listovi mogu nakratko klonuti jer se biljka prilagođava životu bez matične stabljike, ali ako je korijen bio dovoljno razvijen, oporavak bi trebao krenuti postupno. Matična biljka, odnosno donji dio koji je ostao u tegli, može se nastaviti njegovati. Mjesto reza s vremenom se suši i zatvara, a ispod njega se mogu probuditi novi pupovi. Tako biljka dobiva gušći, niži rast.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....