Još živi jedan prastari mit u koji vjeruju samo ribari i sveto stablo masline, a koji priča kako je davno, davno, kada je more pokrivalo čitavu zemlju, iz najdubljih zakutaka svemira jurnuo sićušni meteor i udario o naš, tada još morski planet.
Oko mjesta na kojem je potonuo pod površinu krenu se dizati valovi po površini mora, dimeći se na vrhovima svojih krijesta, šireći se u širokim krugovima, koji su slijedili jedni druge. Ipak, uskoro se površina pramora smiri kao da meteor s kraja svemira nije ni udario o vodeni planet.
No, budući da tada još nije bilo nijednog stvora koji bi to potvrdio, vidio ili zapamtio, čim je dotaknuo dno, pretvori se u golemu maslinu koja je korijenjem povukla kamen i zemlju iz podmorja i usidrila otočić u beskrajnoj pučini.
A na stablu stotine maslina koje su bljeskale, svaka kao po jedno oko, crne zjenice od po jednog ploda, a zlatne bjeloočnice od maslinova ulja. Žmirkajući na otočiću sred vrtloga tirkiznih morskih struja.
Od tog trena stanu iz zjenica na maslini kuljati kao zlatne suze svi morski stvorovi. Pošalje ih maslina na otočiću da slijede njezino moćno, snažno i dugo korijenje sve do morskog dna, a stvorovi su se na svim stranama razmnažali i osvajali modra prostranstva i zlatno podmorje.
Krene tako golema vojska morskih bića, koja je maslinu na otočiću osjećala svojom stvoriteljicom, i polegnu po dnu i tako joj iskažu svoju vjernost. Zakleli su se morski stvorovi da će od toga trena, kad god budu uhvaćeni, plivati samo u maslinovu ulju, ali i u vinu, budući da ih je maslina zaklela da i toj svetoj biljci odaju počast.
Od tada se kaže da riba pliva tri puta: prvi put u moru, drugi put u maslinovu ulju, a treći put u vinu. To su, tvrde pisci legendi i mitova, tri osnove na kojima počiva velika sredozemna kuharica od ribe i plodova mora.
Tada kada je sve već bilo tako uređeno, opet proplače golema maslina iz stotina svojih očiju i crnih zjenica, a zlatne suze morske struje ponesu na sve strane obzorja.
I gdje god se zaustavila koja suza od zlatna ulja, tu se i usidri, i gdje god je zaustavila pogled, stvarali su se na površini otoci, pa razuđena velika otočja i na kraju niz razbacanih kontinenata, a život iz mora krene na nova kopna, udišući zrak koji je u kapima ulja iz očiju velike masline isplivao na površinu, i omotao zemlju prozirnim, plavičastim plaštem.
Nemjerljivo dugo vremena je prošlo otkad su se prvi moreplovci otisnuli s obala već napučenim mnogim bićima, u potragu za stvoriteljicom svega, golemom maslinom na otočiću, tla, zemlje i kamena stegnuta njezinim korijenjem.
Zbog toga, tvrdi taj mit, kad netko ugleda ribarice na noćnoj pučini, treba znati da to ribari i ribe koje se zapliću u njihove mreže, kao živo srebrno i kobaltno lišće, zajedno traže veliku maslinu i pogled njezinih očiju od zlatna ulja i zelenih i crnih plodova maslina.
I štuju stvoriteljicu kopna i svih stvorova podmorja i nadmorja. Ili tek njenu šarenicu života, koja i dalje žmirka dok je oplahuju pozlaćene morske struje, male galaksije koje plaču suzama od ulja.
Naravno, ovaj se mit u stvarnom ribarskom svijetu odnosi prvenstveno na koćarice koje stružu po morskom dnu, a onda u dubokim vrećama na kraju mreža istežu na palubu manje rakove, glavonošce, bijelu ribu s pržine, uz ponekog većeg zalutalog kovača, ugora ili škarpinu.
Za njima ne zaostaju ni flote plivarica, sa svojim ulovima plave ribe, ni potegače u kojima se nađe ono najbolje iz ribljeg svijeta. Stoga je riba iz ribarica, sva podrijetlom iz stare legende o golemoj maslini, i koja se može kupiti odmah obali, na privezanom brodu, svakodnevni suputnik luka, otočnih i kopnenih gradova, i čini onaj dio od kojeg se, baš kao iz legende o pramajci prvoj maslini, u kuhinjama, konobama i krčmama stvara sredozemna gastronomska simfonija i jelovnici, u kojima uživaju izješe i bonkulovići sa samo njima urođenom strašću.
Pa zamirišu brujetini i popare od liganja, mola, ugorčića, lastavica i bežmeka, frigancije svake vrste, lešade i pučke gregade čije ljepljive juhe i umaci odišu morem i mirišu po stanovnicima podmorja i nadmorja, s aromatičnim biljem, začinima i povrćem, uz vino koje se čini da se pretače u čaše već razdraganih primorskih izješa, dok zlatne suze maslinova ulja kapaju po posvećenim jelima od ribe i po njihovim presijavajućim krljuštima, iz kojih na nas motre riblje šarenice, ticala rakova i glavonožaca i pokoji biser iz uvijek šutljivih školjaka.
Sve u čast masline s prvog otoka i zlatnog ulja, bez kojih ova stara legenda i gastronomski mit ne bi bio ni moguć.