No kako je bila toliko omiljena među Grcima, budući da su joj pripisivali magične sposobnosti, a posebno onu da pomogne ljudima zaboraviti sve jade, njezinim se podrijetlom pozabavio egipatski povjesničar Menehto, ili kako su ga Heleni nazivali Meneton, iz III. st. prije Krista, i on ju je poistovjetio s Tuoridom, posljednjom kraljevnom XIX. egipatske dinastije, koja je vladala oko 1200. godine prije Krista, dakle približno u doba kad su Ahajci krenuli na Troju, i koja je po predaji imala čarobne moći, što je na neizravan način dovodi u vezu s našom pričom.
Naime, po predaji, kada se kralj Menelaj nakon razaranja Troje vratio kući u svoju palaču u Sparti, zajedno sa svojom zakonitom ženom ljepoticom Helenom, zbog čije je otmice i počeo Trojanski rat, stao je trpjeti paklene muke. Nije, naime, mogao oprostiti svojoj ženi što ga je napustila s trojanskim kraljevićem Parisom, pa nije imao sna ni mira, a kraljicu Helenu ponižavao je do te mjere da je željela skončati svoj život, samo da je mogla, budući da ju je kralj vukao vezanu zlatnim lancem i pred svim dvorjanima, ali i pred običnim pukom, nazivao svakojakim pogrdnim imenima.
Uza sve te muke i poniženja, Helena je uz to trpjela zbog grizodušja, svjesna da je zbog njezine nevjere poginulo na tisuće ponajboljih ahejskih i trojanskih junaka.
Vijesti o njihovoj muci širile su se po cijelom tadašnjem svijetu, pa su tako došle i do kraljice Polidamne koja se smilila nad njihovom sudbinom. Pa odluči ona upotrijebiti sve svoje moći kako bi im pomogla.
Zapovjedila je da odmah pripreme njezinu kraljevsku lađu, na čijoj se palubi uzdizala palača, sva u ebanovini i zlatu, okružena pravim maslinikom od stabala masline usađenih u velikim srebrnim teglama, i krenula je tako iz Aleksandrije prema Peloponezu, osjećajući kako se preko pučine šire odjeci bola koji je razarao Menelaja i Helenu.
No imala je ona za njihovu muku već pripravan lijek. Sidrila je, naime, svoju raskošnu lađu uz obale grčkih otoka i na svakom od njih brala čudotvorne plodove masline, neke je solila cvijetom soli s hridina, neke sušila na jarkom suncu, a neke potapala u med i vino. Pa kad je stigla pod strme litice nad spartanskom lukom, pošalje ona Menelaju svoje glasnike tražeći da je ugosti kao kraljicu cijelog Egipta, ne govoreći ništa o svom naumu.
I nije spartanski vladar imao izbora, ma koliko bi se najradije zatvorio zajedno s Helenom u najtamniju odaju u svojoj palači. Nevoljko tada zapovjedi da se nakon duga vremena priredi velika gozba, kako i priliči kad u goste dolazi neki strani vladar.
I doista, uskoro je za kraljevskim stolom, odmah uz natmurenog Menelaja i očajnu Helenu, sjedila moćna Polidamna i iznenada podigla pehar gledajući u kralja: - O silni Menelaju, nisam ti donijela ni srebra ni zlata, već blago veće od najvećega blaga. Zapovjedi da mi donesu pliticu sa žarom i doći će kraj tvojim mukama!
Onako bezvoljan, poslušao je Menelaj, a kraljica čarobnica u tren baci par otkoštenih maslina u žar i uskoro od njih ostane samo pepeo. Pa uspe tada prah od maslina u vino u svom peharu, dok je jela koja su bila iznesena pred nju i njezine domaćine začinila maslinama koje je pobrala po grčkim otocima i pripremila na svojem brodu.
- Kušajte sada oboje i napijte se iz mojeg pehara - reče Polidamna i baci čini na kraljevski par. Doista, kušaju i napiju se i Menelaj i Helena, a od užitka od maslina slavne vladarice koji im je silazio niz nepce u tren zaborave da su ikada bili rastavljeni i da je ikada počinjeno onakvo zlo kakvo se zbilo.
Tako su zahvaljujući maslinama egipatske kraljice živjeli sretno od kraja života ne hajući što su svi mislili da su sišli s uma, veselo začinjajući svoja jela maslinama iz maslinika s kosa i hridi nad spartanskom lukom.
Složene u slojevima iskapanja zajedno s kostima stoke sitnog zuba, riba i školjaka, uz krhotine posuda za maslinovo ulje te oinohoa i kantarosa, vinskih vrčeva i pehara.
Slični su prizori, masline, predmeti i životinje ukovani i na novčićima ili krase maslinovim vijencima ukrašenu keramiku uz prikaz Atene ili Minerve, čiji je maslina simbol, a čiji je maslinarski kult kao i drevni gastronomski rituali, preživio sve do danas.
Istini za volju, ne više u slavu antičkih boginja već u slavu Isusa, koji posvećuje maslinove grančice, stabla i maslinike, a posebno ulje pomazanja, koji punim kulinarskim gotovo ritualnim smislom oplemenjuju svakodnevne jelovnike, najčešće pripremljene od ribe, povrća, kupusa te mesa, ponajprije janjetine, kozletine i mlade bravetine, tih ikonografskih, mitoloških i gastronomskih simbola podjednako Atene, Minerve, Dioniza koliko i Krista.
Stoga se s ovim tako arhaičnim i starim jelima već stoljećima oblikuje ovaj uvijek uzbudljiv ritualni niz. U njegovu se okusu i mirisu, nezamislivu bez mirisnog ulja i maslina, čini da opet čujemo stare grčke napjeve u čast Atene, vidimo maslinovim vijencima ovjenčane djevice koje plešu u kolu, a bijele golubice mira s maslinovom grančicom u kljunu uzlijeću prema svodu.
S Neba na njih motri Jaganjac Božji i šapće tihe molitve za spas prevrele krvi i tijela, i grješnih duša svih poklonika maslinarskih gastronomskih festivala.
Pa onda svi zajedno sjedamo za stol i uživamo u ovim svetim uljem i maslinama pomazanim jelima, nesvjesni kako se neosjetno mlado ulje pretače u staro, kao mit u stvarnost, kao prošlost u sadašnjost.