VIŠE OD MUZEJAVeliki intervju s Andrijom Polićem, prvim čovjekom Stelle Croatice koji je na Klisu napravio odu Dalmaciji: oduševljen domaći svit, a i turisti

Najprije vas začaraju mirisima. Uđete i obavije vas zavodljivi miris bakinih kolača iz djetinjstva, arancina, bobića, domaćih džemova... Onda s recepcije prođete kroz prolaz između staklenih zidova iza kojih vidite žene koje mijese, režu njoke, bobiće, podignu pogled, pogledaju vas, nasmiješe se. Na izlazu kušate smokvenjak s koromačem i bademima, kolačiće... A onda vani u čudesni vrt, stotine dalmatinskih biljki tu raste i cvjeta, omota vas miris ružmarina i lavande koja buja uokolo, pa kroz hlad murvi, koštela, žižula, maslina, uz male vinograde u kojima se rumeni grožđe i uz smokve pune plodova eto vas u starom kamenom selu. Na balaturama cvjetaju đirani, u dvoru danas zaboravljene viole, iza kuće mali vrt s desetak poma, dva-tri kukumara, malo rašćike, koji kupus i zelena salata, pokoja ljutika i čuvarkuća koja raste u kamenoj stijeni, sve ono što su naše bake i svaka dalmatinska kuća imali u svom malom vrtu na šaci zemlje uz kuću.

Korak, dva dalje ćete u Muzej masline, neobičan, moderan, ispričat će vam veliku priču o maslini od njezinih početaka do danas. I na kraju u trgovinu, gdje na prelijepim policama nema što nema, od vrhunskog likera od višanja do krema od smilja, soli za kupanje s irisom, sapuna od maslinova ulja čudesnih mirisa, meda s jagodama, dodataka prehrani s jedinstvenim Mediteranskim faktorom... Sve izgleda tako da biste – sve kupili.

Dođete li ovdje u Stellu Croaticu na Klisu, poželjet ćete ostati satima. I ovo što sam ispričala samo je dio velike priče ove tvrtke, koja je na golom kamenjaru prije 24 godine stvorila pravu odu Dalmaciji, čudesno mjesto kakvo ne postoji više nigdje na svijetu. Krenete cestom prema Klisu i preko puta čuvene kliške janjetine u Grlu skrenete desno na put za koji vam se čini da ne vodi nikamo. Na njegovu kraju je Stella Croatica.

Mediteranski faktor

U povodu gotovo četvrtine stoljeća Stelle Croatice, za Maslinu razgovaram s njezinim vlasnikom Andrijom Polićem, koji je sa suprugom Melitom osmislio i stvorio sve ovo. Najprije smo zajedno prođirali od početka do kraja. Andrija mi objašnjava:

– Ovdje je proizvodnja arancina, pasta, džemova, kuglica od suhih smokava i svega drugog. Ovdje imamo ventilacijski sustav s rekuperatorom koji vraća toplinsku energiju iz otpadnog zraka natrag u sustav. Na taj način znatno smanjujemo potrošnju energije i održavamo ugodne uvjete rada u proizvodnji. U ovom pogonu je sve ručni rad. Svi ljudi koji ovdje rade manje-više su lokalni, oni su iz Klisa, Dugopolja, Brštanova, Muća. Imamo ukupno 46 zaposlenih. Na ovom prostoru i nema baš potencijala za zapošljavanje i svi odavde moraju ići u Split, a opterećenje Splita prometno i bilo kakvo drugo je zaista veliko i ovdašnjim ljudima je važno da se mogu ovdje zaposliti. Evo cure upravo rade bobiće. Radimo ih na stari način, i to po receptu koji smo dobili od jednog od prvih majstora koji je u "Bobisa" radio bobiće. On je 2003. došao k nama i pokazao nam kako se rade. Naša prehrambena proizvodnja zadovoljava sve uvjete kao što velika "Podravka" zadovoljava. I mi imamo kontrolu kvalitete, kontrolu prilikom otkupa, prilikom prijema, prilikom proizvodnje, pakiranja, slanja na skladište i najponosniji sam na to, jer smo mala proizvodnja, a sve to zadovoljavamo.

Iz glavne zgrade u kojoj je recepcija, proizvodnja i na katu uredi, izlazimo vani. Preko puta je druga zgrada Herba hr. Tu se rade razni dodaci prehrani za čišćenje jetre, za dobar san, za prostatu, za... Prodaju se po ljekarnama i posebni su po jednom dodatku koji je baš izmišljotina Polićevih. Po Mediteranskom faktoru, koji je u njima.

Što je Mediteranski faktor i kako je nastao?

– Tražili smo kako će naš vitamin ili, recimo, naš Herbasan biti drukčiji od nekog drugog sličnog pripravka. I onda smo uzeli tim stručnjaka na Kemijskom fakultetu i tražili da detektiraju dalmatinske biljne vrste koje imaju ogroman biološki potencijal. I oni su predložili 12 biljaka. Šest mjeseci provodilo se to istraživanje i sami smo ga financirali. Onda smo na Medicinski fakultet, na Zavod za farmakologiju, poslali ekstrakte tih naših biljaka koje je pripremio Kemijsko-tehnološki fakultet; oni su miješali te biljke i mjerili potencijale tih mješavina. I najveći potencijal i sinergijsko djelovanje, pokazalo se, imaju zajedno pokožica grožđa, sjemenka grožđa, list masline i ekstrakt kore šipka. Ta sinergija je fantastična, mi smo je zaštitili, nazvali Mediteranski faktor i dodajemo ga našim dodacima prehrani. Tako da naš vitamin C i drugi imaju taj MF – Mediteranski faktor.

Kako inače funkcionira vaš dio Herba?

– U Herba Croatici dodatke prehrani proizvodimo primjenom liofilizacije i drugih suvremenih tehnoloških procesa. Nastojimo iskoristiti cijelu biljku; iz jednog dijela izdvajamo vrijedne bioaktivne tvari, drugi dio koristimo u drugom proizvodu, a treći u nekoj drugoj formulaciji. Na taj način gotovo ništa ne bacamo i maksimalno iskorištavamo prirodnu sirovinu. Naši proizvodi danas su dostupni u ljekarnama diljem Hrvatske. Tu imamo i kozmetiku, koju radimo na bazi smilja i lavande, imamo sve certifikate koji su potrebni. Važno je naglasiti da ovo nije ručni rad bez reda i poretka, nego je ovo ručni rad i manufaktura s vrlo jasno postavljenim zakonskim okvirima koji se poštuju. Tako da je zahtjev za našu kremu, koja se proizvodi u malom laboratoriju, isti kao onaj u laboratoriju Nivee u Hamburgu.

Kako je nastalo vaše staro kameno selo? Kao da je ovdje uvijek postojalo...

– Uvijek sam razmišljao o tome kako bih napravio jedno malo etno selo gdje bih prikazao nekadašnji način života prostora Dalmatinske zagore. To selo nije bilo tu, mi smo kupovali kamen sa starih kuća i donosili ga ovamo. Recimo, ova prva zgrada je jedna pojata iz Kurtovića. Kupili smo pojatu, rasformirali je i donijeli tu. Stare kuće i jesu preseljene, radilo je sedam kamenoklesara iz Benkovca, mladi ljudi koji su zaista vrhunski. Svi gosti bi, kad bi nam došli, pitali kako je to bilo nekada. I zbog toga smo napravili selo. Zamolili smo splitski Etnografski muzej da nam budu partneri u ovome i jako puno su nam pomogli i savjetima i opremom. Puno smo truda tu uložili, ali rezultat je izvrstan. Svi se zaljube u to naše staro selo.

Kako je nastao ovaj vrt s autohtonim dalmatinskim biljem?

– Želja mi je bila napraviti neki projekt gdje bih pokazao i tu drugu raznolikost Dalmacije, da nismo mi samo graditeljska baština, nego da nas je Bog obdario i biljkama koje su oduvijek ovdje. I želja nam je bila te biljke prikazati u nekom novom svjetlu pa smo odlučili otvoriti botanički vrt. I kako ćemo? Pomoć smo potražili u Botaničkom vrtu u Zagrebu. Oni su prepoznali našu ideju, postali su nam pokrovitelji i zajedno s njima oformili smo taj botanički i poljoprivredni vrt. Detektirali smo više od 500 različitih biljnih vrsta Dalmatinske zagore i endemskih vrsta koje smo ovdje pohranili i njegujemo ih. Naš vrt je digitaliziran, tako da svaka biljka ima svoj QR kod; klikom na njega odlazite na internet stranicu gdje o svakoj biljci ima priča. Sa svim ovim produljili smo boravak ljudi na ovoj destinaciji; prije su ljudi dolazili na pola sata, sat, sad ostaju po dva-tri sata.

Otvorili smo i Muzej masline, jednu odu maslini, s njim smo ušli u top tri muzeja 2023. godine – europske nagrade za muzej godine EMYA. I mi smo najmanji muzej koji je ikad ušao u finale toga natjecanja.

Novost je da ste ovdje otvorili i Centar gastronomske baštine. Što je to?

– Ove godine smo prvi put počeli razvijati radionicu kuharstva, gosti rade s nama kruh, njoke, tjesteninu, s našim chefom rade šug od poma, šug od raštike, jedu, piju lokalno vino i oduševljeni su.

Jeste li odmah u početku imali ovakvu koncepciju Stelle Croatice?

– Ne, imali smo želju da Stella bude dodatak kućnom budžetu, supruga Melita je profesorica hrvatskog jezika i radi u školi. Dogodine je 25 godina od utemeljenja Stelle Croatice. Sa suprugom sam otvorio ovaj obrt 2002. na Mljetu. Pa smo bili u Kaštelima, pa u Dujmovači i onda smo 2010. došli ovamo. Došli smo ne na ledinu, nego na goli kamenjar; tu doslovno nije bilo ničega osim kamena, ni ceste, ni infrastrukture, jedva smo doveli prve turiste, makadam je bio. I onda smo od ničega krenuli malo pomalo... Izvadili dozvole, prijavili projekt, izgradili prvu zgradu... Sreća da se pojavio IPARD. Zajedno s Gospodarskom komorom tražio sam da se uključe i mikropoduzetnici u mogućnost financiranja. I onda su u prvom IPARD-u uvedeni i mikropoduzetnici, i to zahvaljujući i, naravno, naporima Ministarstva poljoprivrede. Tako je Europska komisija prihvatila i mikropoduzetnike iako EU nije do tada financirao projekte mikropoduzetništva. Ne samo u Hrvatskoj, nego nigdje. I onda smo dobili subvenciju 50 % i izgradili smo jedan objekt... Kad smo došli tu, odmah sam prepoznao da tu postoji jedan turistički potencijal cijele priče, da to ne može biti samo zgrada i samo pogon, nego da to mora biti nekako dom. A imao sam sreću što sam naletio na vrhunsku arhitekticu; zove se Srđana Dugalić iz Solina. Kupovala je već naše proizvode i rekla nam je: "Dajte mi tri tjedna da vam predstavim kako bi Stella Croatica po mojim očima trebala izgledati." I kad nam je pokazala što je zamislila, rekli smo: to je to. Ona nam nije pokazala proizvodnu halu, nego dom, kuću Dalmacije. Negdje se meni s tim otvorio cijeli novi pogled razvoja Stelle. Ta nova Stella, koja živi neki novi drugi život, krenula je 2010. godine. Danas smo u jednome ekosustavu ruralnog poduzetništva gdje ne možemo govoriti da mi imamo proizvodnju, da imamo botanički vrt, da imamo muzej, da imamo restoran, etno selo, da imamo informacijske točke, da imamo posjetitelje, da smo turistička atrakcija, nego govorimo da smo primjer održivog upravljanja potencijalima koje pruža ruralna sredina i ruralni položaj u Dalmaciji.

U novije vrijeme cijeli je kompleks postao i energetski gotovo potpuno neovisan. Kako?

– Jedan od fondova financirao je energetsku učinkovitost za poljoprivredne proizvođače koji se bave preradom, a kako mi zadovoljavamo sve te uvjete, prijavili smo i dobili projekt, tako da imamo dvije solarne elektrane po 22 kilovata, koje su nam gotovo dovoljne za pokrivanje naših potreba. Oko 98 posto potrošnje električne energije za svoju proizvodnju dobivamo iz vlastitog aranžmana ili rekuperacijom zraka, odnosno korištenjem otpadne energije ili korištenjem sunčeve energije, tako da samo dva posto energije koristimo iz sustava. Imamo i dva biopročišćivača, tako da sve biljke koje rastu u živim ogradama zalijevamo pročišćenom otpadnom vodom. Manje-više sva naša vozila su ili na hibridni ili na električni pogon. Ali mi ne bismo dobili od EU-a tolika sredstva da nismo dokazali koliko uštedimo CO2. I kroz elektrifikaciju voznog parka i kroz solarne energije i kroz održivu gradnju i kroz posebne prozore, posebna stakla.

Cijela ova priča je prekrasna, ali i preskupa. Kako ste sve ovo uspjeli isfinancirati? Od ulaznica je to nemoguće...

– Stella Croatica ovakva ne bi mogla biti da njezini projekti nisu bili financirani europskim novcem. Mi bismo uvijek novac koji bismo dobili u povrat, tih 50 posto, uložili u novi projekt, tako da smo novac koji smo dobili za Stellu uložili u Herbu, novac koji smo dobili za Herbu uložili smo u Muzej masline, novac koji smo dobili za Muzej uložili smo u Centar gastronomske baštine. Novac koji smo sad dobili od Centra gastronomske baštine, a ne radi se o malom novcu, ulažemo dalje i to će biti vidljivo kroz neko vrijeme. I moram reći, kad god smo se negdje kandidirali za sredstva, uvijek smo bili prepoznati. Stela Croatica je "dosegljiva" ekonomija. Ljudi koji su zaljubljenici, koji žele i mogu raditi, oni Stellu Croaticu mogu napraviti. To nije Pliva, to nije Coca-Cola... Država je stvarno napravila sve što je u njezinoj moći, Program ruralnog razvoja, Projekt unapređenja poljoprivrede, Projekt prerade voća i povrća; projekti koji idu preko EU fondova stvarno su vrhunski usklađeni s onim što treba, a čini mi se da ipak nema dovoljno zainteresiranih.

Na što ste najviše ponosni?

– Na sve, ali kruna svega je što smo u svibnju potpisali ugovor na Ekonomskom fakultetu u Splitu za naš know how. Mislim da je najveće priznanje Stelli Croatici i svim ljudima koji rade ovdje, i meni, i mojoj obitelji, to što Stela Croatica ulazi u dva nastavna predmeta, u kurikulume. U prvom će studenti učiti kroz destinacijski menadžment kako brendirati ruralno područje kroz suradnju lokalne zajednice i privatnog sektora. To je ovo što radimo mi i Općina Klis: mi idemo na sajam u London, u Berlin, dovodimo zajedno turiste ovamo, borimo se za te turističke brojke. Kad smo tek krenuli u suradnju s Tvrđavom, ona je imala negdje 17 tisuća posjetitelja godišnje. Danas Tvrđava ima 120 ili 130 tisuća posjetitelja. Nismo mi zaslužni za to, ali smo dio mozaika koji čini taj doživljaj Klisa takav kakav jest. I tako će budući kreatori turističkih politika u Hrvatskoj učiti na našem primjeru kako to treba raditi.

Drugi predmet u koji je ušla Stella Croatica jesu Posebni oblici turizma, gdje će isti ti studenti na trećoj i petoj godini učiti što znači posebni oblik turizma, kako se od nečega što nekome izgleda beznačajno i bez potencijala može napraviti jedan vrhunski proizvod, kojim su zadovoljni i lokalna zajednica i turisti.

Na kraju, kako biste definirali Stellu Croaticu, što je zapravo ovaj kompleks?

– Stella nema inovaciju u tehnologiji, nego je inovacija više vezana uz način na koji smo mi tradicionalnu dalmatinsku kulturu pretvorili u iskustvo, i to iskustvo koje obrazuje, inspirira, stvara novu vrijednost, daje vrijednost i lokalnoj zajednici jer zapošljavamo, djelujemo i širimo dobru praksu oko nas, ali i našem konzumentu, turist koji ovdje dođe sve ovo dobije i nosi sa sobom. Zašto je ovdje kod nas, kažu, sve lijepo. Jer imamo veliko poštovanje prema arhitekturi, prema prirodi, prema gastronomiji, prema baštini i zato to želimo predstaviti kao nešto što je lijepo. Moramo to predstaviti na jedan dostojanstven način, i s ljepotom i s dignitetom... Stella Croatica više nije samo proizvodnja, ona je ekosustav; mi smo više od proizvodnje, više od muzeja, više od edukacije, više od čuvanja tradicijskih receptura. Ovdje rade članovi lokalne zajednice, povezani smo s Tvrđavom Klis, financiramo nogometni klub Uskok, iz škola i s fakulteta dolaze ovamo... To je jednostavno izraslo u nešto što mi, kad smo krenuli prije 24 godine, zaista nismo očekivali, nismo znali da ćemo biti na ovom putu, ali evo nas.