Otišao je u subotu Jakša posljednji put preko mora iz Splita put svoje rodne Komiže. Pod čemprese i bore... Vladar i štovatelj pjesme, bard kojeg su versi slušali, Pjesnik, od onih najvećih.
Komižanin i Splićanin Jakša Fiamengo ispisao je većinu „naših“ pjesama, onih najdražih utkanih u naše velike ljubavi, velike tuge, velike nostalgije, velika veselja,... I zaboravili smo da ih je Jakša napisao, odavno su već naše, narodne. I zaboravili smo da je većinu tih Jakšinih pjesama Zdenko Runjić uglazbio, zapamtili smo da nam ih je Oliver pjevao. Otišli su oba i Oliver i Jakša u istoj prošloj godini, pridružili se Zdenku i velikom Jakšinom prijatelju pjesniku i novinaru Momčilu Popadiću gore među zvijezdama...
Jakša Fiamengo, akademik i dobitnik najvećih priznanja za pjesništvo, autor je 16 knjiga poezije, više od 60 pjesama koje nam je pjevao Oliver, napisao je Jakša Fiamengo. Cijelog života bio je pjesnik i novinar, urednik u Kulturnoj rubrici Slobodne Dalmacije. Sve do mirovine. Bio je sudionik zlatnog vremena velike Slobodne Dalmacije u kome su joj, uz njega, stranice ispisivali i po hodnicima joj hodali i Smoje i Fiamengov veliki prijatelj reporter i pjesnik Momčilo Popadić, i Toma Bebić, i veliki urednik Joško Kulušić,...
Maslina Slobodne Dalmacije je bila posljednja novina u kojoj je Jakša pisao. Ostao je Maslinov gaj bez svog Pjesnika. Godinama je u svakom broju Masline imao svoju rubriku Maslinov gaj u kojoj je pisao eseje o maslini, ljudima od mora, Mediteranu, ... I uz to bi odabrao po jednu pjesmu o maslini nekog od svojih kolega.
Već godinu dana ga je Maslinov gaj čekao. Najprije zdravstveni problemi, a onda Dom, pa problemi s novim laptopom, ali još prije mjesec dana reče mi „bome da ću nastavit Maslinov gaj, kad ti treba tekst?“. I bilo je to važno i lijepo, i Maslini, i Jakši, i čitateljima koji su nam pisali: a gdje vam je Jakša, bez njega i pjesama Maslina je ka cviće bez vode.
Falit će Jakša Fiamengo u Šibeniku (ni jedan Festival djeteta i šansone nije moga bez njega), Omišu (ni jedan Festival klapa nije mogao bez njega), Splitskom festivalu (tolike su najbolje pjesme baš njegove), otocima, malim i velikim mistima, Splitu, Dalmaciji koju je kao Dalmatinac od glave do pete, od rođenja do smrti, živio, volio, razumio, opjevao u svim njenim zimskim tugama, burama, samoćama, veseljima ...
Nadalina...Laku noć Luiđi, laku noć Bepina...A vitar puše... Anđele moj... Infiša san u te... U prolazu... Evo mene među moje... Rojena valo... Ništa nova, ništa nova... Nocturno, ...
Karoca gre mu je, jednom je kazao, bila najdraža od pjesama koje je napisao Oliveru „jer ona je dio svih naših putova, naših kočija koje su nekamo krenule i negdje završile“.
Jakša na splitskoj Rivi, na Pjaci, na Pazaru, u Radunici, u Komiži, na trajektu, uvijek ga je bilo lijepo sresti... Nikad više. Ni susreta, ni pjesme.
Adio Jakša naš...