Pakleno ljeto iza nas, pa ono prethodno još gore, superćelije koje će soriti sve živo i neživo, vruća kapa nad Europom u jesen – klima nam tjera strah u kosti. Meteorološke prognoze su najčitanije vijesti. Iako mnogi kao ne vjeruju u promjenu klime. Tko bi bio bolji izbor za intervju ovog broja Masline od poznatog, cijenjenog agrometeorologa, dugogodišnjeg kolumnista Masline Marka Vučetića! Cijeli radni vijek je, kao i supruga mu, također meteorologinja, Višnja, proveo u Državnom hidrometeorološkom zavodu u Zagrebu. Osim iz Masline, svima je poznat po prognozama na HTV-u u “Plodovima zemlje”, u “Dobro jutro, Hrvatska”...
Posljednjih godina uživa u mirovini u rodnom gradu Hvaru. Ne miruje, naravno, nije on taj tip, ali baš gušta, vratio se u svoju hvarsku priču; ide u ribolov, pa i do Palagruže, druži se s generacijom iz hvarske gimnazije (svake godine, vjerovali ili ne, idu na maturalac!), kužinaje, istražuje, priprema knjigu, piše kolumne. Našli smo se Marko, Višnja i ja u hladu na terasi starog splitskog hotela “Park” pa o klimi, maslini, oblacima, superćelijama, ribarskim prognozama, njihovoj kući na rubu grada Hvara pod moćnim stijenama u uvali Podstine, o ljepoti kraja ljeta i rujanskim utihama...
Marko Vučetić za početak napominje da je prije svega Hvaranin.
– Rodio sam se 1955. godine u splitskom rodilištu, pa sam kao Splićanin, ali ja sam uvijek bio i cijeli život ostao Hvaranin. Sve mi je u gradu Hvaru, cijelo djetinjstvo, mladost i nikad se nisam odjavio iz Hvara. Otišao sam iz Hvara studirati i živio sam i radio u Zagrebu cijeli radni vijek, ali nikad se nisam odjavio iz Hvara.
Pa jesi se prijavio u Zagrebu?
– Ne, samo privremeno, najprije kod punice i tasta u Zelini, pa u Zagrebu, ali uvijek samo privremeno.
Privremeno – gotovo pola stoljeća!
– E!
Što to znači? Hvaranin po rođenju, uvjerenju...
– Sve! Mojoj familiji je, kao i mnogim hvarskim Vučetićima, nadimak Vuna. Ali moj dida po mami je Bračanin. On je bio klesar, poslom došao u Hvar i tu se oženio. Tako da moram priznati da imam i malo bračke krvi.
Kako si odabrao baviti se meteorologijom?
– Otac mi je bio Hvaranin iz ribarske familije, s njim smo ja i brat toliko puta išli na ribe, gledaš uvik kakvo će vrime, baci mriže, digni mriže, imali smo leut, plivaricu za malu ribu. More je naprosto u nama, ne možeš bez mora, evo i sad jedva čekam u brod, predugo nisam bio. S tim leutom od deset metara smo znali poć i na Palagružu. A kako sam završio u meteorologiji? U gimnaziji sam imao jednog jako dobrog profesora Korunića, prekrasno je predavao povijest. I ja sam htio arheologiju studirati, ali kako mi nisu išli latinski i grčki, zaključio sam da nema smisla. I onda sam vidio meteorologiju na fizici na PMF-u u Zagrebu. Prve dvije godine fizičari uče zajedno, a onda se dijele na razne smjerove, pa i meteorologiju. Na fakultetu sam upoznao i suprugu Višnju, s tim da je Višnja završila i meteorologiju i geofiziku. Ona ima i magisterij i doktorat. I svidjela mi se meteorologija odmah, pogotovo ta praktična mjerenja i pokusi; gledati u nebo i zaključivati zašto je onaj oblak tamo, a nije vamo i zašto onaj ima valove, a drugi nema. Ili ono kad prođe avion pa se nekad onaj njegov trag dugo zadrži, a drugi put se odmah raspline. To nešto govori o vremenu...
Što ti tragovi od aviona na nebu govore o vremenu? O njima ima čak i teorija zavjere...
– To su ispušni plinovi, topli zrak koji je izišao iz aviona. Ako se dugo zadrži taj trag, znači da će promjena vremena, da postoje uvjeti za stvaranje oblaka, i ja očekujem jugo za koji dan. A ako se trag aviona brzo raspada, to znači da je suh zrak, nema uvjeta za oblake, očekujem buru... A ako se u tom tragu stvore kao ovjesi, znači da je ispod još topliji zrak; kad on propada, to znači da je po visini visoki sloj toplog zraka. Ima i drugih oblaka koji pokazuju kad nailazi topla struja i da će jugo za dan-dva.
Nauči nas, kakvi su to oblaci koji signaliziraju da će jugo?
– To su altokumulusi, ali posebna vrsta kastelanosi. To je dugačka bijela kobasica oblaka, podnica je ravna, može bit malo siva, ali uglavnom je bijela, a gore ima izrasline kao kule, i to se dugo na obzoru rastegne. Prije juga nailazi topli zrak i onda se stvara taj oblak i pokazuje da će za dan-dva jugo. U 90 posto slučajeva jugo je sigurno. Ima toga puno i posebno su me takve stvari zanimale, ti lokalni predznaci vremena.
Kažu kad je crveni zalazak sunca, da će sutra biti lijepo vrijeme. Točno?
– To je točno, ali treba paziti. Obično se na takvom zalasku sunca pojave cirusi, tanki, visoki oblaci, ali oni se ne povećavaju, pojavi se tek malo njih na zapadu i onda budu u raznim bojama, žuta, crveno, jarkocrveno – bude prekrasno. To znači da je lijepo vrijeme i sutra. Ali ako ti tanki oblaci rastu i povećavaju se na nebu, onda su predznak pogoršanja vremena. Ali onda zalazak više i nije crven, zna postati siv, odbojan.
Jesu li to stvari koje vas nauče na fakultetu ili to naučiš iz prakse?
– U biti naučiš iz prakse. Većinu tih lokalnih predznaka ribari znaju. I po njima se ravnaju. Ja sam naučio od svog oca ribara da jugo od petka ne traje do nedjelje. I ako smo bacili mreže i zapuhalo je jugo, u subotu smo bili spremni ići dignuti mreže da pobjegneš prije... Kad sam završio fakultet, zaposlio sam se u Državnom hidrometeorološkom zavodu. Mjesta je bilo u agrometeorološkom sektoru, rekao sam zašto ne, dapače. I Višnja je radila u Državnom hidrometeorološkom zavodu. Ona je radila u Sektoru za meteorološka istraživanja i 27 godina radila je na vjetru. Magistrirala je na buri. Ja sam bio prvi meteorolog koji je radio u tom agrometeorološkom sektoru, ovi drugi bili su agronomi i tehničari. U DHMZ-u sam radio malo manje od 37 godina.
Ti zapravo imaš najbolji uvid u to kako se klima mijenjala kroz tih 37 godina. Jesmo li mi na ubrzanju?
– Kad se samo sjetim ovoga ljeta i tih toplinskih valova, već me oblije znoj! Toga ipak nije bilo u ono doba. Sjećam se kako bi Zagreb u rano proljeće bio prekrasan; to je bilo zelenilo, naprosto bujao je život. Zimi je bilo snijega; sjećam se jednom smo bili na Sljemenu i bilo je toliko hladno da smo jedva izdržali. To je bio siječanj 1986. i bilo je -18. Ljeta su bila drukčija, bilo je vruće, ali nije to bilo ovako dugo i strašno.
Kad su stvari s klimom počele ubrzano ići nizbrdo, odnosno uzbrdo?
– Početkom 90-ih, ali možda se najviše osjetilo krajem 90-ih. Godine 2000. krenulo je jako, praktički nezaustavljivo. Biljke su superpokazatelj, one možda prve reagiraju i drukčije se ponašaju. Tako se za maslinu otkrilo da u 10 godina tri-četiri dana ranije cvjeta. To je puno, na prvi pogled ne izgleda, ali jest. Susrele su se berbe grožđa i maslina. A kad se to prvi put dogodilo, to je bilo čudo. To je bilo 2013., tad sam to prvi put uočio. A da ne govorim da je prije nekoliko godina procvala maslina usred zime, u siječnju. Ne može to biti svake godine, ali jedanput mora biti prvi put.
Šta zapravo to govori?
– To govori da su zime sve toplije i to je ono što je najveći problem u poljoprivredi uopće. Istina, neke biljke mogu dati i dva-tri roda, kao recimo krumpir, ali neke biljke će se iscrpiti, one će izbaciti cvjetni pup koji će se uništiti, jer doći će neki hladni val kad-tad do pravog vremena cvjetanja i onda će imati manje cvjetnog pupa, odnosno manje ploda. Klimatske promjene jašu žestoko, i to sve gore i gore. Pitanje je može li se više uopće zaustaviti taj trend i ostati na tih 1,5 ili 2 stupnja, koliko su rekli da bi se moralo zaustaviti. Sad smo tu negdje već kod 2 stupnja. Posebno Europa, jer se Europa izgleda brže zagrijava nego ostali dijelovi Zemlje, a pogotovo se zagrijava Sredozemlje.
Nije moguće da je ovo što nam se događa neki prirodni ritam Zemlje, zna se da Zemlja ima svoje prirodne cikluse ledenog doba, toplog pa opet. Ovo što se događa sad nema veze s tim i nikako se time ne bi moglo tumačiti?
– To je drugo, mi sad jesmo u nekoj njezinoj prirodno toploj fazi ili umjerenoj, ali mi stalno podgrijavamo i onda to odjedanput brže ide nego kad se astronomski mijenjaju ti ciklusi na Zemlji. Ti ciklusi se mijenjaju ritmom od po nekoliko tisuća ili desetaka tisuća godina, a mi u desetak godina imamo veliku promjenu. To ne znači da ćemo ući u ledeno doba, ući ćemo sigurno, ali do tada možda izgorimo. Tvornice, promet, avioni, ratovi, ispucavamo sve što imamo, lonac sve više vrije. I što je atmosfera toplija, znači da ima više toplinske energije u sebi, a to znači da su svi procesi koji u njoj nastaju burni. I zato imamo toplinski val, nakon toga nam dođe superćelija...
Živjeli smo cijeli život bez superćelija do prije dvije-tri godine. Jesu li i prije postojale superćelije, a da mi to nismo znali?
– Postojale su, ali možda nisu bile toliko intenzivne. A ni vijest nije dolazila do svakoga. To je zapravo više kumulonimbusa koji se stvore u jednu veliku konglomeraciju. Kumulonimbus je najveći i najopakiji oblak, u njemu grmi, sijeva, stvara se tuča, velike kapljice vode, ispod njega je jak i olujan vjetar, to je nevrijeme, ogromna nevera. I ako se skupe takva dva-tri, onda je to superćelija.
Jesu li se i prije znali tako skupiti?
– Bome da su se znali skupit, svašta su ljudi pokušavali radit da se spase, i pucali su u oblake...
Vrijede li onda još uvijek te stare ribarske prognoze kad se klima promijenila?
– Vrijede one s lokalnim predznacima, ne vrijede one koje se odnose na izreke koje su vezane uz svece, to su neki datumi u kalendaru. Kad za neki svetac kažemo da će biti lijepo vrijeme ili nevrijeme, e to više ne vrijedi.
Eto, nije bilo kiše za Velu Gospu...
– E to, to se poremetilo, to više ne funkcionira. Ali ovi predznaci na nebu koje vidimo svaki dan to i dalje funkcionira.
Što se događa s maslinom i vinovom lozom?
– Na kontinentu smo pratili graševinu, a u Dalmaciji plavac mali. Primijećeno je da se počeo skraćivati period otkad bobica počinje dobivati šaru i kad dozrije, taj period dozrijevanja. I to ne da se skratio za dan-dva, nego se skratio na pola. S perioda dozrijevanja od 35 dana došli smo na 15-ak dana. Dakle, u 15 dana sazri grožđe. Zašto tako brzo? Jer je vruće, nema kiše, sunce prži cijeli dan i onda grožđe prisilno dozrijeva. Nema postupnog nakupljanja kiselina i šećera, nego na brzinu. E sad, što se prije nakupi, vjerojatno šećeri prije nego kiseline, i onda dobijemo jaka vina bez arome i bez kiselina. Malo tupasta.
A i kod masline je primijećeno da je ranije cvjetanje, ali to nije toliko strašno jer nije da se svake godine dogodi neki hladni val pa da će taj cvijet uništiti. Ali berba je sve ranija. A tu je malo problematično jer ni ta berba nije samo pod utjecajem vremena, nego i pod utjecajem čovjeka. Jer je čovjek počeo brati masline sve ranije i ranije da bi dobio ono zeleno i gorko ulje.
Maslini treba malo zime, a nema je, sve je manje...
– Kao i sve voćke, tako i maslina mora proći jedno razdoblje hladnog vremena, i to zato da bi se pupovi diferencirali na vegetativne i na one cvjetne, odnosno plodne. Ako nema dovoljno toga hladnog vremena, gdje je srednja dnevna temperatura zraka ispod 7 Celzijevih stupnjeva, onda nema cvjetnog pupa, nema ploda, dakle bude samo vegetativni dio. Jer maslina se brani, ona mora ostati živa, ona baci listove i grančice da sama preživi. A cvjetni se ne razvije, ili čak bude cvijet, ali neplodan i on naprosto otpadne. Ovisi dosta i o sortama. Neke se bolje prilagode, recimo levantinka ili lastovka, talijanske sorte izgleda na ove promjene ne reagiraju, one se ništa ne sekiraju. Ali morat će se razmišljati o drugim sortama, koje imaju drukčiji temperaturni prag, da maslini i na malo višoj temperaturi od 7 bude dovoljno hladno.
Znači li to da ćemo morati uvoziti afričke sorte?
– Bilo bi bolje ne, možda će se naše sorte oblica, levantinka, lastovka i druge prilagoditi, a osim toga agronomi će možda naći neki sortiment unutar oblice koji se prilagodio pa izvući to i onda krenuti dalje.
Onda, hoćemo li moći pomidore uzgajati i zimi kako je krenulo s toplinom?
– Biljke ne ovise samo o klimatskim uvjetima, ovise i o drugim stvarima, pogotovo o duljini dana. Mislim da maslina ne spada u te, da ne ovisi toliko o duljini dana, ali recimo kukuruz, pomidori, jagode, to su sve biljke koje ovise o duljini dana, moraju imati određeni broj sati dnevnog svjetla i – gotovo. A zimi se skrati dan i toj biljci fali svjetla. A onda je opet uzgajaš u stakleniku sa svjetlom, ali onda nije to to.
Dakle, ljudi rade nered i onda mole Boga da se priroda sama snađe u tom njihovu cirkusu.
– Tako nekako – veli Marko. U priču se uključila i Višnja pa veli:
– Već 30 godina agronomski stručnjaci to govore. Ja imam jedan slajd koji 26 godina prikazujem. Isti. Gdje je bilo kao scenarij što se očekuje za budućnost, a sad je to sve u sadašnjosti. Isti slajd prikazujem, samo sam iz futura pretvorila u prezent. Dakle, predviđanja otprije 30 godina bila su skroz točna i – nikom ništa. I kad smo mi agronomi još tada upozoravali, odgovarali su nam: pa biljke se uvijek nekako prilagode. Da, ali biljkama treba vrijeme da se prilagode, neće se one u deset godina prilagoditi, a ovo ide prebrzo. Godina 2024. je najtoplija bila godina otkad su meteorološka mjerenja, a to znači od polovice 19. stoljeća. Svuda u svijetu. Nikako ne mogu razumjeti zašto mi razmišljamo o životu na Marsu, gdje su potpuno nepovoljni uvjeti za čovjeka i za život, bilo kakav život, a ne mislimo kako očuvati ovaj život koji imamo i ovu ljepotu na zemlji. Već stvoren život, stvorenu ljepotu, nama po volji. Toliki novac ide za istraživanje Marsa, a na Zemlji nitko ništa.
Znači, crno nam se piše?
– Pa da... Ali ljudi još uvijek ne vjeruju, neće prihvatiti i ne ne žele ni slušati o tome.
Zato što negdje u sebi znaju da je tako i boje se... jako. Zato ne žele slušati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....