StoryEditorOCM

gusti sklopKakve su Lecciana, Oliana i Sikitita? Dr. sc. Tatjana Klepo: Nema savršene! U Hrvatskoj je upitna isplativost uzgoja tih sorti

Piše Dr. sc. Tatjana Klepo,
Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu, Centar za voćarstvo i povrćarstvo
21. lipnja 2022. - 07:45

U posljednje vrijeme dosta se "šuška" o novim sortama poput Lecciane, Oliane i Sikitite. U tekstu koji slijedi donosimo kratki prikaz najznačajnijih svojstava svake od njih, kao i osvrt na cjelokupnu proizvodnju.

U posljednjih 40-ak godina, koliko postoje oplemenjivački programi masline, kreirano je 30-ak sorti, najviše u Izraelu, Italiji i Španjolskoj. Upravo iz Španjolske dolaze sorte o kojima se najviše govori: Lecciana, Oliana i Sikitita.

Lecciana nastala je tradicionalnim križanjem dobro poznatih sorti Arbosana OLINT (ženski roditelj) i Leccino (muški roditelj), a Oliana križanjem sorti Arbequina (ženski roditelj) i Arbosana (muški roditelj).

Lecciana

Lecciana (Arbosana x Leccino) nastala je 1998. godine u suradnji Sveučilišta u Bariju i oplemenjivačkog programa Agromillora grupe, a registrirana je 2017. godine.

Izvrsna je to sorta uspravnog rasta, srednje do niske bujnosti, visoke produktivnosti i ranijeg dozrijevanja (druga polovina listopada). Zahvaljujući svojoj nižoj bujnosti, pogodna je za uzgoj u gustom sklopu (superintenzivni sustavi uzgoja).

U službenom opisu sorte istaknuta je veća tolerantnost na hladnoću, što je od iznimne važnosti za naše agroekološke uvjete uzgoja.

Sadržaj ulja u suhoj tvari je 52,80%. Ulje je opisano kao zeleno, harmonično, perzistentno, visoke gorčine, pikantnosti i trpko, s visokim sadržajem polifenola (850 ppm, izraženo kao kofeinska kiselina) i srednjim sadržajem oleinske kiseline (71,05%).

Oliana

Oliana (Arbequina x Arbosana) "najslabobujnija" je sorta na tržištu i zbog toga najprimjerenija za uzgoj u gustom sklopu. Nastala je 1998. godine u oplemenjivačkom programu Agromillora grupe. Ističe se kompaktnim rastom, visokom rodnošću i iznimno ranim ulaskom u rodnost.

Za razliku od Lecciane, kasnije dozrijeva (kraj studenoga), što u našim agroklimatskim uvjetima može biti ograničavajući čimbenik, osobito na lokacijama s nižim jesenskim temperaturama i češćim jesenskim mrazovima. Sadržaj ulja u suhoj tvari je srednji (43,50%), sadržaj polifenola nizak (163 ppm, izraženo kao kofeinska kiselina), a sadržaj oleinske kiseline srednji (71,14%).

Sikitita

Sikitita, Sikitita 2 i Sikitita 3 originalnog su naziva Chiquitita, što na španjolskom znači malena. Iako nose isto ime, razlike među navedenim sortama su značajne.

image

Sikitita puna roda

Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu
image

Sikitita - plod

Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu

Prva Sikitita nastala je 1991. godine križanjem najznačajnijih španjolskih sorti Picual (ženski roditelj) i Arbequina (muški roditelj) u oplemenjivačkom programu Sveučilišta u Cordobi i IFAPA Centra "Alameda del Obispo", a registracija je završena 2009. godine.

Sikitita je sorta srednje do niske bujnosti, srednje rodnosti i relativno je osjetljiva na hladnoću. Ulje Sikitite je niske stabilnosti s niskim sadržajem oleinske kiseline (65%), a ulja u suhoj tvari ima više nego u Oliane (49%).

Sikitita 2 i Sikitita 3 nastale su 1994. godine, a registrirane su 2019. godine. Sorte su ranijeg ulaska u rodnost i veće rodnosti.

No, ono što ih najviše razlikuje od prethodne je sadržaj i sastav ulja. Ističu se visokim sadržajem oleinske kiseline (80%) i visokim sadržajem polifenola. Sikitita 2 je sorta kompaktnijeg nižeg rasta i ranijeg dozrijevanja plodova, dok je Sikitita 3 bujnija i otpornija na različite agroekološke uvjete.

image

Sikitita u eksperimentalnom nasadu u Splitu

Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu
image

Sikitita - plodovi uoči berbe

Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu

Nema savršene sorte

Još je cijeli niz novih sorti proizišlih iz kontroliranih i spontanih križanja u oplemenjivačkim programima poput Fs-17, Barnea ili OAC-0501, no o njima možda nekom drugom prilikom.

Sve navedene sorte kreirane su za sadnju u gustom sklopu u kojem broj biljaka po hektaru varira od 1500 do preko 2000 stabala. Takvi sustavi uzgoja zahtijevaju dublja tla, navodnjavanje i primjenu novih tehnoloških rješenja za svladavanje maslinarskih operacija poput rezidbe i berbe.

Važno je naglasiti da ne postoji savršena univerzalna sorta. Svako područje, odnosno mikrolokacija, ima specifične uvjete za rast te zahtijeva sorte koje se takvim uvjetima mogu prilagoditi.

Zato je važno uvijek imati na umu agroklimatske uvjete u kojima su sorte nastale te karakteristike roditelja čiji su geni preneseni na potomstvo.

U Republici Hrvatskoj nekoliko područja mogu se istaknuti kao potencijalno pogodna za uzgoj navedenih sorti – obala Istre, Ravni kotari, Kaštela, Dolina Neretve i dio Konavoskog polja. Dakle, područja s dubokim profilom tla, potencijalno dovoljnim količinama vode za navodnjavanje i rijetkim pojavama negativnih temperaturnih ekstrema.

Za sva ostala maslinarska područja u Hrvatskoj i ona koja će to tek postati, uzgoj navedenih sorti podrazumijevao bi dodatne napore za uspješan uzgoj, što bi značajno poskupilo proizvodnju i dovelo u pitanje isplativost takvog ulaganja.

Našim, autohtonim sortama treba dati prednost jer one su najbolje prilagođene našim agroekološkim uvjetima. Stoljećima su se križale i prilagođavale kako bismo mi danas mogli uživati u ulju levantinke, lastovke, oblice, drobnice i brojnih drugih naših iznimnih sorti. Neke od njih već su stekle svjetsku slavu.

*** Napomena: tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Masline od srpnja 2021. godine

24. travanj 2024 16:02