U posljednje vrijeme, slušajući razne govornike i čitajući stručne i manje stručne članke o maslinovom ulju, sve češće nailazim na jedan izraz: fenolna ulja! Ili, još bolje, višefenolna ulja!
Čovjek bi pomislio da smo napokon pronašli čarobnu riječ koja rješava sve probleme maslinarstva. Dovoljno je reći "fenolno" i stvar je riješena. Ulje je kvalitetno, zdravo, posebno, gotovo da mu više ne treba ni etiketa. Još samo da mu dodijelimo diplomu i pošaljemo ga u mirovinu!
Ali dopustite mi jedno jednostavno pitanje: postoji li onda i nefenolno maslinovo ulje? Naravno, govorimo o pravilno proizvedenom ekstra djevičanskom maslinovom ulju, unutar njegova razumnog razdoblja svježine.
Čini se da smo u utrci za što većim količinama fenola pomalo zaboravili što zapravo čini kvalitetno maslinovo ulje.
Zelena berba – čarobni štapić ili samo jedan od alata?
Često slušamo kako se vrhunsko, višefenolno ulje može dobiti isključivo ranom, zelenom berbom. U toj priči, međutim, nerijetko nedostaje jedan vrlo važan detalj: što se događa s maslinom nakon što je uberemo?
Jer maslinovo ulje ne nastaje samo na stablu. Nastaje i u uljari!
A što je s tehnološkim postupkom prerade? Što je s mljevenjem, miješenjem tijesta, vremenom trajanja i temperaturama tijekom prerade? Sve su to čimbenici koji mogu značajno utjecati na sastav, miris i okus konačnog proizvoda.
Zar je doista dovoljno ubrati što zeleniju maslinu, odnijeti je u uljaru i očekivati čudo?
Da je baš tako jednostavno, onda nam stručnjaci za preradu gotovo ne bi ni trebali. Dovoljno bi bilo imati kalendar, zelenu boju i dobru vagu!
Upravo zato ne možemo govoriti o kvaliteti samo na temelju termina berbe. Potrebno je razumjeti cijeli tehnološki proces i način na koji on utječe na ono što ćemo na kraju uliti u bocu.
Kada brojka postane važnija od okusa
Zamislimo da imamo maslinovo ulje s 1500 mg/L ukupnih fenolnih spojeva. Zvuči impresivno, zar ne? Brojka je velika, laboratorijski nalaz izgleda odlično, a proizvođač ima čime mahati.
Ali imam jedno pitanje: što nam ta brojka govori o mirisu, aromi, ravnoteži i stvarnom gastronomskom doživljaju tog ulja?
Koliko nam govori o hlapivim komponentama koje sudjeluju u stvaranju poželjnih mirisa? Koliko nam govori o voćnosti, svježini i skladnosti okusa?
Fenoli su važni, ali nisu jedini sastojci koji određuju kvalitetu maslinovog ulja. Važan je njihov sastav, međusobni odnosi i utjecaj na konačna senzorska svojstva.
Jer, budimo iskreni, kruh u laboratorijski nalaz ne možemo umočiti!
Možemo imati impresivnu brojku, ali ako ulje nema poželjnu aromu, ako je okus neuravnotežen i ako ga potrošač ne želi ponovno kupiti, postavlja se pitanje: kome smo zapravo proizveli takvo ulje?
Laboratorij može izmjeriti sastav, ali ne može umjesto potrošača odlučiti što mu je ukusno.
Ako te od ulja hvata kašalj, je li to baš dokaz vrhunske kvalitete?
Ovdje dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela cijele priče.
U posljednje vrijeme gotovo kao da se natječemo tko će proizvesti ulje koje je gorče, pikantnije i intenzivnije. Što više peče, što više grebe u grlu i što više izaziva kašalj, to je, prema nekim tumačenjima, bolje!
Pa se čovjek zapita: proizvodimo li maslinovo ulje za uživanje ili za testiranje izdržljivosti ljudskog organizma?
Naravno, gorčina i pikantnost važne su pozitivne karakteristike kvalitetnog maslinovog ulja. One imaju svoje mjesto i svoju vrijednost. Ali postoji razlika između izražene poželjne pikantnosti i okusa koji potpuno nadvlada sve ostale karakteristike.
Nije svako jako ulje automatski i dobro ulje. Kao što ni najglasniji čovjek u prostoriji ne mora nužno imati najviše toga za reći.
Konzumacija je također važan dio kvalitete. Ulje treba imati karakter, ali i mjeru. Treba biti prepoznatljivo, ugodno i gastronomski primjenjivo.
Ako kupac nakon prve žlice počne tražiti čašu vode, a nakon druge razmišlja treba li mu liječnički pregled, možda ipak trebamo još jednom razmisliti o tome što promoviramo kao ideal kvalitete!
Maslinovo ulje nije lijek, a maslinarstvo nije farmacija
Posebno me zabrinjava sve češće predstavljanje maslinovog ulja kao gotovo čudesnog zdravstvenog pripravka.
Fenolni spojevi imaju antioksidativna svojstva i važnu ulogu u stabilnosti ulja. O tome nema potrebe raspravljati. Ali od toga do stvaranja dojma da smo proizveli lijek u boci ipak je poprilična udaljenost.
Maslinovo ulje je prije svega prehrambeni proizvod. Njegova najveća vrijednost, po mom mišljenju, leži u gastronomiji, okusu, mirisu i činjenici da ga ljudi rado koriste u svakodnevnoj prehrani.
Ne smijemo stvarati dojam da kupac kupuje lijek, a ne namirnicu.
Pazimo, s lijekom, pa i s namjernicom se može pretjerati!
Posebno treba biti oprezan s deklaracijama i zdravstvenim tvrdnjama. Propisi o informiranju potrošača jasno određuju što se smije, a što ne smije navoditi na prehrambenim proizvodima. Nije dovoljno napisati nešto što lijepo zvuči – potrebno je da za to postoji odgovarajuća osnova.
I još nešto: fenolni sastav ulja nije zauvijek uklesan u kamen. Tijekom čuvanja dolazi do promjena pa se sastav ulja s vremenom mijenja a fenoli nestaju. Brojevi su na početku stvarni, a poslije?
Zato se postavlja pitanje koliko je odgovorno isticati jednu brojku kao trajno svojstvo proizvoda, bez objašnjenja što se s njom događa tijekom skladištenja i uporabe.
Ne prodajmo ljudima obećanja koja ni sama boca ne može zadržati do kraja svog životnog vijeka.
Maslina nije stvorila fenole da bi mi danas imali što pisati na etiketi
Fenolni spojevi prirodni su dio obrambenih mehanizama masline. Oni imaju svoju biološku ulogu u plodu i biljci.
Njihova prisutnost u ulju pridonosi njegovoj oksidacijskoj stabilnosti, ali to ne znači da je ulje neuništivo. Na njegovu trajnost utječu i drugi čimbenici: sastav masnih kiselina, kisik, svjetlost, temperatura, način čuvanja i kvaliteta same prerade.
Ponekad mi se čini da smo u toj potrazi za fenolima zaboravili da maslina nije laboratorij koji radi za naše marketinške potrebe.
Ona ima svoj prirodni ciklus, a naš je posao razumjeti ga i pravilno iskoristiti.
Sjećam se kako su novinari prije dosta godina pitali mog mentora, pokojnog profesora Gugića, što je s fenolima u maslinovom ulju. Njegov odgovor bio je jednostavan: fenola u maslinovom ulju uvijek ima dovoljno!
Možda je u toj rečenici bilo više mudrosti nego u svim današnjim raspravama o tome tko ima više miligrama po litri.
Ne gledajmo samo koliko fenola ima – pogledajmo kojih fenola ima!
Pravo pitanje nije samo koliko ukupnih fenola ima neko ulje, nego i kakav je njihov sastav.
Koji su fenolni spojevi prisutni? Kako se njihov profil mijenja tijekom sazrijevanja ploda? Kako utječe na gorčinu, pikantnost, stabilnost i ukupni senzorski doživljaj?
I što se događa s aromatskim komponentama?
Upravo je to dio priče koji se ne bi smio zanemariti. Jer maslinovo ulje nije samo zbroj pojedinačnih kemijskih spojeva. Ono je složen proizvod u kojemu kemijski sastav, tehnologija prerade i senzorska svojstva moraju činiti skladnu cjelinu.
A sklad je, čini se, danas pomalo izašao iz mode. Važnije je imati rekordnu brojku nego proizvesti ulje koje će se s užitkom potrošiti do posljednje kapi.
Zašto vinari razumiju zrelost, a mi još uvijek raspravljamo samo o zelenoj berbi?
Pogledajmo malo vinogradarstvo i vinarstvo.
Kod grožđa se pri određivanju termina berbe ne promatra samo jedna karakteristika. U obzir se uzimaju tehnološka zrelost, odnosno odnos šećera i kiselina, aromatska zrelost i fenolna zrelost.
Zašto?
Zato što se zna da se vrhunsko vino ne dobiva samo zato što je grožđe ubrano što ranije ili što kasnije. Potrebno je pronaći odgovarajući trenutak u kojemu se različite karakteristike ploda nalaze u poželjnoj ravnoteži.
Zašto bismo onda kod masline razmišljali drukčije?
Zašto bismo termin berbe određivali isključivo prema želji da dobijemo što zelenije ulje i što veći broj fenola?
Zar je moguće da smo u maslinarstvu pronašli prečac do kvalitete, dok se u vinarstvu desetljećima traži ravnoteža?
Optimalna tehnološka zrelost masline trebala bi biti važan cilj svakog ozbiljnog proizvođača. Termin berbe mora se promatrati u odnosu na sortu, područje uzgoja, stanje ploda, željeni profil ulja i tehnologiju prerade.
Rana berba može dati izvrsna ulja, ali ne znači da je svaka rana berba automatski i najbolja. Isto tako, kasnija berba ne znači nužno lošiju kvalitetu.
Nema univerzalnog kalendara koji će jednako vrijediti za svaku sortu, svaki maslinik i svaku godinu.
Od jedne krajnosti do druge – gdje je nestala mjera?
Dovoljno je otići u Italiju ili Španjolsku, kušati neka od njihovih najboljih ekstra djevičanskih maslinovih ulja i obratiti pozornost na njihov senzorski sklad.
U mnogim takvim uljima voćnost je izražena i prepoznatljiva, gorčina je prisutna, pikantnost daje karakter, ali sve zajedno čini zaokruženu cjelinu.
Naravno, i ondje postoje različiti stilovi i intenziteti. Ali upravo je raznolikost ono što maslinarstvo čini zanimljivim.
A kod nas se ponekad čini kao da postoji samo jedan put do kvalitete: što zelenije, što gorče, što pikantnije i što više fenola! A u praksi, svako ulje od bilo koje sorte identično.
S druge strane, imamo i drugu krajnost – ulja bez svježine, s manama, užegla i bez karaktera.
Pa se pitam: jesmo li doista osuđeni birati između ulja koje nas tjera na kašalj i ulja koje miriše na staru smočnicu?
Zar ne postoji nešto između?
Naravno da postoji. I upravo se tamo, po mom mišljenju, nalazi prostor za ozbiljno maslinarstvo.
Kvaliteta nije natjecanje u miligramima
Ne osporavam važnost fenolnih spojeva. Ne osporavam ranu berbu. Ne osporavam gorčinu i pikantnost. Sve su to važni dijelovi priče o maslinovom ulju.
Ali osporavam kada se jedan parametar pokušava proglasiti jedinim mjerilom kvalitete.
Maslinovo ulje nije kvalitetno samo zato što ima visoku brojku na laboratorijskom nalazu. Nije kvalitetno samo zato što je zeleno, gorko ili pikantno. Kvaliteta je rezultat cijelog niza čimbenika – od sorte i stanja ploda, preko termina berbe i tehnologije prerade, do čuvanja i konačnih senzorskih svojstava.
Naš cilj ne bi trebao biti proizvoditi ulje koje će impresionirati samo laboratorij, stručni skup ili natjecateljski katalog.
Naš cilj mora biti proizvesti ulje koje će biti kemijski ispravno, senzorski besprijekorno, stabilno, prepoznatljivo i gastronomski poželjno.
Jer na kraju, postoji jedno vrlo jednostavno mjerilo koje često zaboravljamo: hoće li kupac ponovno doći po istu bocu?
Možemo imati najljepšu etiketu, najveći broj fenola i najglasniju reklamu. Ali ako ulje ne pruža užitak, teško ćemo dugoročno uvjeriti potrošača da ga ponovno kupi.
Zato bih svim proizvođačima, stručnjacima i promotorima maslinovog ulja postavio nekoliko pitanja:
Jesmo li kvalitetu maslinovog ulja sveli na jednu laboratorijsku brojku?
Je li svaka rana berba automatski bolja od one u optimalnoj tehnološkoj zrelosti?
Proizvodimo li ulje za potrošače ili za međusobno nadmetanje stručnjaka?
I najvažnije – jesmo li spremni priznati da kvaliteta nije uvijek u ekstremima, nego vrlo često u ravnoteži?
Možda je vrijeme da prestanemo brojiti samo miligrame i ponovno počnemo govoriti o mirisu, okusu, ravnoteži i užitku.
Jer maslinovo ulje ne proizvodi se da bi se njime hvalili. Proizvodi se da bi ga ljudi s užitkom konzumirali.
A ako ćemo već tražiti savršeno ulje, neka ono bude savršeno u boci, na tanjuru i u sjećanju potrošača – a ne samo na papiru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....